Iz pera autora „Donjodravske obale“
Drago Hedl
Vrijeme seksa u doba nevinosti
Može li se ljubavni roman pisati kao krimić? Kao uzbudljiva igra detekcije s onim žanrovskim „whodunit“ pitanjem? Itekako može, sudeći po alatima kojima se poslužio Drago Hedl u gradnji ovog briljantnog romana. Govorimo li filmskom terminologijom (a nova je Hedlova ispovjedna proza idealan predložak za filmski ili televizijski medij), „Vrijeme seksa u doba nevinosti“ uspješan je sequel njegova prvog romana „Donjodravska obala“. Hedl je vrhunskim umijećem i iskričavim stvarateljskim zanosom izbjegao sve zamke notornih nastavaka, onih što nastaju mehaničkim producentskim hirovima, a ne iz stvarne autorske potrebe. „Vrijeme seksa…“ je rekapitulacijski dragulj filigranski isklesan oko trpke životnoračunske rečenice glavnoga junaka Dade: „Zašto je život tako proklet i krut i zašto ga ne možemo vratiti u točku od koje je sve krenulo krivo.“ Služeći se opet Dadom kao alter-ego pripovjedačem, Hedl ovoga puta ne pribjegava rakursu djetinjstva kao narativa bajke. Njegov je vremenski stroj ovdje ugođen na gotovo anarhoidne skokove toka svijesti. Lynchovski divlje u srcu, a opet vođen hašekovskom melankolijom smijeha, autor s lakoćom jaše na oštrici male povijesti – od adolescentskih prvih erotskih okusa kraja šezdesetih 20. stoljeća do gorkastog okusa rezignacije novog milenija. Lutalaštvo od Amerike do bivše Jugoslavije i današnje Europe nenametljivo je ispisano kao potraga za idealima slobode i sna o svijetu porušenih zidova. Ta se utopija sjajno zrcali u krilima Hedlove istrage. Istrage do posljednjeg otkucaja ljubavi.
(Davor Špišić)
Nezahvalno je pisati tekst za ovitak romana koji u svakoj rečenici ima toliko života i intimnosti. Ne možete mu ništa dati, samo oduzeti. Zato ću na ovo malo prostora pokušati navesti o čemu je sve ovaj iskreni, topli, životni i dirljivi roman: o svijesti kako našom sudbinom većinom upravlja viša sila, a ono što kontroliramo sami, uvijek nekako upropastimo; o vječnom pogledu unatrag i potrazi za krivim skretanjima; o našoj dirljivoj vjeri kako do samoga kraja život tek treba započeti; o banalnim pogreškama i ponekad prevelikom egu koji mogu uzrokovati velike boli i promijeniti živote. O Osijeku, New Yorku i Pragu, o tome kako su ljudi svuda isti, ljudi koji žele biti voljeni, o seksu koji se zaboravi čim se dogodi i onome koji se pamti do kraja života zato što se nikada i nije dogodio. O uspomenama stvarnijima od stvarnosti, o odnosu s ocem koji je najbolji na udaljenosti od tisuću kilometara, o ljubavi prema ženi koja nije mogla doživjeti poraz svakodnevnice jer je nije imala, o prijateljstvu koje nam govori da nam je najbolji prijatelj onaj protiv kojeg se cijeli život borimo. O prolaznosti i nimalo uljepšanoj slici starenja koje u sebi sadržava sve, samo bolje. O kratkom sjaju nevinosti i ljepoti iskustva jer samo ono može ispisati ovakve stranice.
(Ivana Bodrožić)
PR ČLANAK
