Strah od psića i strašni odabir kamena

0

Krenula sam u grad, dan je bio vedar i prohladan, ulice prošarane pokojom zrakom mliječnog sunca. Htjela sam nešto obaviti i odmah se vratiti, ali upravo to sunce je izmamilo šetnju. Mirnu, laganu, s mislima na stvari o kojima u žurbi inače ne stignem misliti.

Odjednom, prenula me galama, krikovi neke žene. Pomislih, nešto mora da se dogodilo u pokrajnjoj ulici. Priđem, pogledam i shvatim dan tamo doista vrišti neka žena, ali da zapravo ona nije u nikakvoj opasnosti –  u opasnosti je bio jedan maleni psić! Maleni i očito mladi bijeli psić, kojeg je netko izbacio na ulicu, htio se igrati. Mala duša, dobra, razigrana vidjela je u toj ženi priliku da se poigra, a možda da dobije i zalogaj hrane. Ali, ništa od toga – ta žena je, valjda zastrašena i svakako u neznanju pseće naravi, pa nije prepoznala da on svaku njenu kretnju shvaća kao poziv na igru, i dalje samo vrištala, tjerala ga rukama, vikala nešto na meni nerazumljivom jeziku, odgurivala ga nogom i, na kraju, kad više nije znala što bi, počela je bacati kamenje na njega.

Promatrala sam, skamenjena, pomalo i sama zaplašena, podsvjesno možda osjećajući da je riječ o nečem dubljem od ženske dreke, da je to možda primjer kako nerazumijevanje dovodi do nasilja. Ili čak kako strah dovodi do kamenovanja.

No, psić nije znao ništa o tomu, on je i dalje bio neumorna. Htio se igrati. Slao je poruku koju žena nije shvaćala. Grabila je s ruba zemljane staze sve veće kamenje i bacala prema psiću koji je poskakivao u stranu, gore-dolje, sve shvaćajući kao igru, salu.  Ja sam pak, gotovo skamenjena gledanjem tog kamenovanja, stajala sa strane, mora da je moj užas na licu na kraju zaustavio tu mladu ženu. Odustala je, okrenula se i otišla, brzajući niz  prašnjavu uličicu. Psić kao da je tek tada shvatio, skrio se u neko grmlje, činilo se da je i on skamenjen. Drhtao je.

Zadrhtala sam i ja. Rastužila me ta scena, premda isprva nisam shvaćala zašto. Ni tople sunčane zrake nisu više pomagale, kao da se neka hladnoća proširila ulicom.

Pomislih, Bože, koliko je ovakvih psića stradalo zbog ljudskog straha i nerazumijevanja. Ali, pomislih i na silne ljude koji su također stradali, kamenovani…stvarnim kamenjem, ali i postupcima drugih ljudi, kamenovani riječima, kamenovani zlim pogledima, kamenovani netrpeljivošću, zavisću, zlobom. Pomislih i na one silne prizore stvarnog kamenovanja u ranom kršćanstvu ili nerijetko i  u današnjem islamskom svijetu. U nevjerici, promatrajući tog drhtavog malog psića u grmu, kao da sam pred očima redala scene kamenovanih žena na stadionima,  do smrti kamenovanih i spaljenih redovnika ili osuđenih krivaca izbačenih pred razjarenu rulju na prašnjavim ulicama…Bože, pomislih, živimo u modernom dobu, imamo ljudska prava, slobode, što li sve ne…a još postoji običaj kamenovanja. U nevjerici, zadrhtah kao i taj psić.

Ali, u tom trenutku, već dosta udaljena od mene, ona mlada žena zastane gotovo na kraju ulice i okrene se. Gledala je ravno u mene, imala sam dojam kao da želi širiti ruke i poručiti da se, zapravo, bojala, da nije razumjela sto želi taj psić. I tada shvatih, koliko su, zapravo, strah i nerazumijevanje česti uzroci nasilja, vike, galame…dakle, raznih oblika kojima “kamenujemo” svoje sugovornike, prijatelje, obitelj, znance. Pomislih, u prividno smiješnoj usporedbi, koliko je samo ljudi u svojim uredima i na poslu bilo”kamenovano” od svojih nadređenih, koliko je muževa i žena izloženo verbalnom  nasilju, koliko su urlanja morali podnijeti razni neshvaćeni učenici i vojnici, koliko je djece stradalo jer ih netko nije razumio…baš kao i ta žena tog psića!

Zašto su ljudi skloni “bacati kamenje” jedni na druge? Stojim u toj uličici, ona me žena i dalje gleda…kao da je počela shvaćati da je strah i nerazumijevanje u njoj izazvalo toliko nasilja, pa kao da se htjela ispričati, i meni i tom psiću. Ili se to meni samo učinilo? Jer, zapravo, danas je nasilje češći oblik komunikacije nego li smireni razgovor, danas je sve poprimilo oblike nekog nasrtaja…eno ih,s tv-ekrana, na nas nasrću, “kamenuju” nas predsjednički kandidati, reporteri urlaju u mikrofone, nasilno smo izloženi raznim oblicima terora, od političkog do pornografskog, živeći gotovo zlostavljani u ovoj kulturi nasilja, kamenovanja, oko nas.

Pomislih, pa ta žena nije ništa drukčija od onog smušenog divljaka koji je na norveškom otoku pobio desetke ljudi ili od onog teksaškog klinca koji je uletio u školu i pobio pola razreda.  Ljudi kao da “puknu”, tko zna iz kojih razloga.

Strah od psića kao strah od svijeta kojeg ljudi više ne razumiju? Da, kad ne pokušavamo razumijevati i ići jedni drugima ususret, ostaje onaj prividno lakši, a strašni odabir – kamenje.

Foto: Pixabay

Share.

Leave A Reply