Hrabro srce: Snagom do zdravlja, strahom do bolesti, pa iznova…

0

Jana je od malih nogu bila spretna, imala je, kako se kaže, zlatne ruke. Još kao djevojčica znala je vesti, raditi goblene, plesti… pa je na kraju poželjela naučiti i šivati.

Kad je došlo vrijeme, upisala je školu i učila za krojačicu… Dok su joj se u glavi neprestano redale slike lijepih haljina i divnih ženskih kostima koje će naučiti izrađivati. I nakon četiri godine školovanja, Jana se zaposlila. Sretna jer je uspjela dobiti posao odmah po završetku školovanja, veselila se prvoj plaći, novim iskustvima, a  onih slika lijepih haljina i divnih kostima sad je bilo još više.

Naravno, ne počinje se odmah s haljinama i kostimima – novi djelatnik na novom radnom mjestu, prvo zaposlenje…Morala je Jana početi od najobičnijih operacija u lancu proizvodnje odijevnog predmeta. Ništa strašno, nakon par mjeseci radit ću nešto zahtjevnije, vjerovala je. Ali, u proizvodnom lancu u koji je upala sve je bilo kao u žrvnju, rutinski, jednolično i dosadno. A njeni potencijali bili su puno veći od poslova koje je dobivala.

Monotoniji posla pridružila se i bolest. Povezano jedno s drugim, jer je neprestano sjedila prignuta nad stolom, steglo je u leđima i na kraju više nije mogla ni hodati. Liječenje je potrajalo, ali je, srećom, bilo uspješno. Vratila se Jana na posao, orna da pokaže i da se dokaže, gotovo da je zaboravila ono vrijeme jednoličnog i dosadnog posla. Ali, na žalost, bolest se vrlo brzo obnovila i Jana ponovo odlazi na liječenje. Teško je i zamisliti stanje duha mlade djevojke koja želi raditi i stvarati, a suočena je sa strahom da vise neće moći hodati.

Jednog dana, još dok je bila na bolovanju, došla je njena znanica i zamolila je da joj sašije dvije suknje. Uz bolove koje je trpjela, Jana je bila uvjerena da neće imati snage skrojiti i sašiti te suknje. Ali, tada se dogodilo nesto čudno. Kako je dohvatila tkaninu u ruke osjetila je da može, da se snaga vratila, da sam osjećaj stvaranja nadjačava bol.  Ja mogu, ja mogu, govorila je u sebi. I sašila je te suknje. Ispunjena novom snagom, sretna, vratila se na posao. Ali, nije to ni sad dugo potrajalo  – zdravstveni su problemi poprimili šire razmjere i Jana je na bolovanju i po bolnicama provela dvije godine. Nakon svega, liječnici su zaključili da nije sposobna za rad i Jana završava u invalidskoj mirovini. Tragedija za mladu djevojku koja je tek krenula u svoj život.

Ali, Jana je osoba koja nikad ne odustaje. Osoba koja uvijek vjeruje da može, koja uvijek od same sebe očekuje još više. Tako da, zapravo, za nju liječnička dijagnoza o nepokretnosti nije bila prihvatljiva, jer – Jana nikad ne diže ruke. Tražila je i pronalazila razna alternativna liječenja, okretala se na sve strane, pokušavala i borila se, suočavala se s raznim terapijama i još šarenijim šarlatanima. Ali, nastrojena pozitivno, sigurna u sebe usprkos teškim okolnostima, po naravi otvorena i vedra, polako je upoznavala i okupljala oko sebe upravo takve ljude. S vremenom se stanje počelo popravljati, osjećala se bolje, osjećala se snažnijom, razina njene energije se podizala, vodila se samo jednim ciljem – ustati, hodati i živjeti zdravim životom.

Na tom putu do ozdravljenja, ali i iscjeljenja – jer osim fizičke boli trebalo je prevladati i stanje duha koje obično ide s bolestima – Jana je prošla mnoge obrazovne tečajeve, učila je, usvajala nova znanja iz oblasti aromaterapije, kristaloterapije, savladala je razne oblike energetskih terapija, proširivala svoja znanja i, na neki način, time mijenjala samu sebe.

Danas je Jana posve zdrava, puna snage i samopouzdanja, danas prenosi svoja iskustva prijateljicama, drugim ljudima…i nastavlja s obrazovanjem  i proširenjem svojih vidika. Treba li uopće dodati da, uz sve ostalo, Jana i dalje šiva lijepe haljine i divne kostime?

No, sjena prošlosti još je znala preletjeti pred njenim očima – ponekad bi joj se učinilo da zapravo samo umišlja da je zdrava, da će se nešto dogoditi i da će ponovno završiti u krevetu. Premda nije bilo razloga za takvo razmišljanje, crv sumnje uvukao se u Janu. Kako su liječnici mogli donijeti odluku o invalidskoj mirovini, a ona se sad osjeća bolje? Kako to da su metode alternativnog pristupa pomagale, a liječnici koji su se godinama obrazovali  nisu nalazili rješenja za njenu patnju. I tako su se, u tom razdoblju njena života, sjene starih strahova vrtile nad njenom glavom. Prepuna ružnih pretpostavki, Jana je, na vlastiti užas, ponovo završila u krevetu.

Naš je um je nevjerojatno moćan – čovjek, naime, može sve sto zamisli. Može pozitivno, ali može i negativno. Može nam dati snage da ozdravimo i kad to nitko ne očekuje, ali može nas ispuniti  strahovima i slabostima koje nas vraćaju u bolest, liježu u krevet.

Jana je tek nakon više od deset godina muka, uključujući i one koje su izazvali njeni vlastiti strahovi, spoznala  snagu tog kruga, konačno se  i potpuno okrenula pozitivnom razmišljanju i, povrh svega, osvrnula se unazad i shvatila da je zapravo sve počelo zbog posla kojim je bila nezadovoljna. Ta jednoličnost i monotonost, to je bio izvor nezadovoljstva i unutarnjeg grča koji se  potom prebacio čak i na tijelo. Ona je željela stvarati, a bila je tek sitna karika u lancu. Ona je htjela slobodu, a bila je zatočena na traci. I upravo zato, kad je odlazila na bolovanja osjećala je olakšanje, osjećala se zdravo, osjećala je da može sašiti one dvije suknje, da može više.

Trebalo je proći više od desetak godina da Jana to shvati. Ali, na svojem je iskustvu upoznala puni krug od zdravlja do bolesti i nazad. Shvatila je kako se u zdravom stanju roje stotine ideja i želja, kako se održava energija i volja, sve dok ne padne ponovo sjena straha i sumnje u sebe. Shvatila je da upravo nezadovoljstvo može voditi u bolest, jednako kao sto je strah može obnoviti. Shvatila je i ono najvažnije – ako ne shvatimo moć vlastita uma, vrtjet ćemo se u krugu od zdravlja do bolesti, u nedogled.

Uzgred, ali nimalo nevažno, na tom svojem mukotrpnom putu Jana je, radeći na sebi i trudeći se oko sebe,  otkrila da ima puno više potencijala nego li je ikada mogla zamisliti. Šivanje, svoju prvu ljubav, svoj prvi prozor u svijet stvaranja, nikad nije napustila. Ali, sada to nisu samo lijepe haljine i divni kostimi, sada su tu torbe, ukrasi, vaze, slike. Sve sto je ostajalo skriveno zbog nezadovoljstva koje je izazvalo bolest i sve što je u jednom trenu bilo ugroženo jer se ponovo uvukao strah, vraćajući je u bolest, sve je to sada oslobođeno, sve je izašlo iz nje, kao neka energija stvaranja i slobode.

Jana je danas uspješna žena, majka jednog djeteta, živi u inozemstvu, sigurna u sebe. Treba li uopće reći da, temeljem svojeg iskustva, danas pomaže drugim ljudima da savladaju svoje bolesti i prevladaju svoje strahove?

Mirjana Biščević, predsjednica udruge Moć dodira i autorica  bloga Ljubičasta Nina. Kontakt: violetnina71@gmail.com

Share.

Leave A Reply

fifteen − 4 =