Slomljena krila

0

Postoji legenda o orlu koji je ispao iz kljuna majci orlici dok ga je zajedno s njegovom braćom selila na drugi kraj planine na kojoj su živjeli. Nes(p)retnim slijedom okolnosti, našao se mali orlić u dvorištu stare žene koja je uzgajala kokoši. Padne orao nasred dvorišta, a kokoši kao kokoši, skupe se oko njega da istraže došljaka.

Bez svijesti i pokidan, orlić nije imao mogućnosti objasniti im što je i odakle je, već se prepustio kokošima da se bave njime i o(ne)sposobe ga za život. Prvo su ga dobro pregledale. Iako je bio mali, vidješe kokoši da njegova krila imaju veliki potencijal za let, iako su od pada polomljena. Međutim uplaše se one, da će orlić kad stasa napraviti njima kakvu štetu, pa odluče, kad je već tako u nemoći da mu ta krila poviju da srastu i zakržljaju, da ga onemoguće da ih ikad više koristi.

Vidješe one i da orlić ima opasan kljun i oštro oko. Pa mu otupe taj kljun, u strahu da ih kad stasa divlja živina ne ozljedi, i povežu mu oči da onemoća taj njegov vid od nekorištenja. I tako je orlić živio u povojima, hranjen na slijepo onime što su mu nosile kokoši, ne znajući tko je, što je i odakle je. Izgubio je doticaj sa svojima i u ne znanju kako da ga povrati, prepustio se preživljavanju. Ta kokoši su sada i bile njegova jedina nada da će preživjeti strašnu sudbinu koja ga je u padu zadesila.

Godine su prolazile i orlić je stasao u mladića snažne građe, ali krhkih krila, tupog kljuna i slabog vida. Navikao se na život s kokošima, tamo je sad bio njegov dom. Udoban, poznat, siguran. I žvijeli su tako sretno i u slozi, sve dok jednog dana, čameći u svojoj neobjašnjivoj tuzi, orlić nije stao gledati u nebo i vidje jata crnih snažnih ptica, kako prelijeću selom u dnu planine.

Povremeno se jedan od njih obruši do dolje, ulovi nekog miša iz polja, i vrati se u jato da nastavi let. Osjeti orlić kako mu srce brže lupa, osjeti bol svojeg oka, želju da mahne onim kržljavim krilima, ali više od svega osjeti jad i nemoć da učini sve to za čime je čeznuo. I iz te nemoći, jurne kroz njegovo snažno tijelo sjećanje na onaj dan kad je ispao majci iz kljuna, sjećanje na to tko je i odakle je. Sjeti se kako su ga one kokoši vidale i povijale, sjeti se straha u njihovom glasu, sjeti se zašto su ga vezivale i oslabljivale, sjeti se da je on mnogo više od njih i mnogo više od samog sebe. Sjeti se da je ORAO.

Stane svaku večer kriomice vježbati svoj vid, gledajući daleko i visoko dok se snaga njegova oka nije povratila na prirodnu. Jer ono što je prirodno ne može biti uništeno. Vježbao je on i svoja krila dok nisu ojačala da učini prvi veći let. Brusio je i onaj svoj kljun koji je otupilo jato slabašnih kokoši, u vlastitom strahu da im ne naudi.

Nisu tad kokoši znale, da orlovi nemaju u sebi zla. Imaju samo snagu koja im rođenjem pripada i koja ne može biti uništena.Čak i sputana, ona će kad tad pronaći svoj put i jurnuti van u svoj svojoj ljepoti.

Kad je dovoljno ojačao i uvjerio se da može preživjeti sam u divljini, stane orao pred kokoši i kaza im, šireći svoj plašt od krila i pokazujući svu svoju moć: zahvalan sam što ste mi spasile život, što ste me godinama čuvale i vidale rane koje sam dobio. Ne želim vam zlo, samo želim otići od vas, jer mi ne pripadamo zajedno. Ja sam orao, a vi ste kokoši.

I zaurla orao, zamahne krilima i uzdigne se do visina, ostavljajući za sobom kovitlace prašine u onom dvorištu, koja se slijegala na vlažno kokošje perje.

A kokoši? Pa kokoši k’o kokoši, pogledaju se u tupom bunilu, kokodaknu čudom ništa ne shvaćajući, kljucnu zrno kukuruza na podu i nastave svojim kokošjim životom ni ne znajući što se to upravo pred njima odigralo.

Kristijana Vučetićwww.povratakdivljezene.com

Share.

Leave A Reply

13 + 10 =