Roman Povijest paučine zamišljen je kao svojevrsni nastavak romana Vampir, premda ne u klasičnom smislu, kao nastavak radnje, već kao nova obrada njegova središnjeg motiva, legende o istarskom vampiru Juri Grandu.
Radnja romana Povijest paučine započinje nizom mahom socijalno konotiranih egzistencijalnih epizoda iz neposrednog okruženja glavnog lika (pripovjedača), među kojima posebno mjesto zauzima samoubojstvo osiromašena profesora.
Vremenske razine sadašnjosti i povijesnih činjenica
On je, kako će se postupno otkrivati, za boljih dana nakanio istražiti i rasvijetliti upravo fenomen Uskočkog rata u Istri, u čemu ga je, međutim, spriječila neimaština, nastupila po odlasku u mirovinu. I osobno sklon sličnim temama, pripovjedač odlučuje nastaviti istraživanje pokojnog susjeda i taj ga naum, kroz proučavanje arhivske građe i odlazak na „teren“ naposljetku vodi u pazinski kraj, gdje ne samo da mu se legenda o Grandu nameće kao mogući vrhunac jedne nesretne epohe, već u njoj pronalazi i objašnjenja vlastitih životnih problema i nedoumica, koja opet otvaraju nova egzistencijalna pitanja.
Usporedno s ovim, jedna paralelna priča, ona o Grandu kao živom čovjeku, njegovoj obitelji, sumještanima i suvremenicima, trebala bi dati prikaz onodobne Istre, u mnogočemu simbolične i za bitno šire zemljopisno i duhovno područje.
Roman je koncipiran kao neka vrsta mozaika, u kojem se isprepleću vremenske razine sadašnjosti i povijesnih činjenica koje valja istražiti. Ne zazire od aktualne hrvatske političke i socijalne zbilje, čije će epizode, prelomljene kroz životne priče njegovih protagonista, otkrivati zanimljive strukturalne dodirne točke s onim povijesnim, sve do samog „političkog rituala“, koji se antropološki i politološki može bez daljnjeg detektirati i u današnjoj političkoj praksi.
Autor Boris Perić napisao je 2006. godine roman Vampir, objavljen u izdanju Naklade Ljevak, u kojemu prvi put govori o Juri Grandu, istarskom vampiru koji je ključan motiv u romanu Povijest paučine.
Posegnuvši za motivom vampira Perić je gotovo postavio zrcalo ispred svakodnevice kojom vlada zlo aktualiziravši 17-stoljetnog vampira iz istarske predaje kao odraz epohe kojom vladaju „povampireni“ političari, ratovi, bolesti i zaraze, zlouporabe medicinskih istraživanja itd. S druge strane, „okultni i tajanstveni Zagreb“ koji Perić opisuje rezultat je i malograđanske učmalosti u kojoj vampiri funkcioniraju kao kompenzacija za dosadne i usamljene živote.
Jagna Pogačnik, Jutarnji list
Osim Valvasora, njegova davnog biografa, za održavanje legende o Juri Grandu zaslužni
su Drago Orlić, Davor Šišović, Boris Perić… Da bi priča trajala, ona se mora obnavljati. I svaki put mora biti drukčije ispričana.
Miljenko Jergović, Jutarnji list
Nije Perić ni prvi ni zadnji koji je domovinski furor shvatio manje kao dar, a više kao folklor i teror. Što je još važnije, pokazao je to načinom i snagom koja njegov roman uzdiže iznad naših književnih i drugih standarda.
Zdravko Zima, Novi list
U Perićevim pričama ima dosta erotike, koja u doslovnijem smislu iz klasičnog horora izostaje, među ostalim i stoga što je, ustvrdili su književni teoretičari, sam žanr horora prije stotinjak godina nastao kao medij za prikriveno progovaranje o erotskim temama u vrlo puritansko viktorijansko doba. Naposljetku, Perić je pisac iznimno profinjenog stila, među najboljim skladateljima rečenica u novijoj hrvatskoj književnosti, što također odudara od ponekad grubog stila i jezika današnjih horor (ili neo-horor) pisaca.
Davor Šišović, Glas Istre
