Postavljamo li si prava pitanja?

0

Kako odrastamo dolazimo do točke kad postajemo odgovorni za sebe i krenemo u život. Uvijek imamo izbor.

  • Možemo postati poduzetnici
  • Možemo raditi kod privatnog poduzetnika/u javnom sektoru /u državnoj upravi

Svakim odabirom prihvaćamo pravila i dok god nam ta pravila odgovaraju sve je uredu, odgovorni smo prema sebi. Vjerujem da je odgovornost prema sebi naša najveća odgovornost i se njome trebamo  voditi dok god živimo na planetu

Već neko vrijeme nalazim se u procjepu donošenja odluke kojim putem želim ići. Svakog jutra pitam se postoji li nešto što će me svakog jutra buditi i što će me povesti na put poduzetništva. Čitajući otvorene oglase pitam se mogu li tom poslodavcu ponuditi ono što traži i možemo li oboje bit sretni i odgovorni.

Tijekom ljeta nekoliko tjedana radila sam kao face to face predstavnik UNICEF-ovog programa „Čuvari djetinjstva“. Našla sam se na cesti s fasciklom u ruci oboružana teorijskim znanjem o direktnoj prodaji i mojim željom da se upustim u tu avanturu. Tih dana zaustavila sam na stotine ljudi. Gledala sam im u oči, a tražila sam njihova srca. Većina ih je skrivala i oči i srca zabavljen svojim životom i nisam im zamjerala iako sam morala znati prihvatiti odbijanja. Onda sam privukla one kojima sam otključala srca, govorila sam im prave riječi i sklopili smo posao. S distance gledano, koliko god se ja trudila biti nepristrana, prodavala sam im vlastito vjerovanje u programe, ostvarenje norme stavila sam po strani. Iako sam ispunila zadane norme nije to bio posao za mene koliko god ja vjerovala u program kompanije.

Od kad čitam oglase i tražim novi posao često se pitam zbog čega postoji toliki raskorak između poslodavaca koji izjavljuju da ne mogu pronaći potreban kadar i posloprimaca koji se ne uspiju nametnuti na tržištu. I  jedni i drugi su u pravu, ipak uvjerena sam da postoji jednostavno rješenje jer se ona uvijek pokažu učinkovitim.

Pitam se znaju li i jedni i drugi što žele.

Poslodavac koji ima jasne poslove ciljeve i zna što želi pita li se, u trenutku kad donosi odluku da treba novog suradnika, kakvog suradnika treba, vidi li ga. Često nailazim na oglase koje ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Najsvježije mi je u sjećanju oglas kojim se traži osoba za marketing, skladište i dostavu. Pokušavam si vizualizirati tu osobu kako u dostavnom vozilu na semaforima tweet-a s korisnicima, prati tržište i smišlja novi sadržaj za web.

Posloprimac, kad se odluči poslati prijavu za oglas, pita li se je li to stvarno posao koji će odraditi svojim srcem, ima li za njega potrebna znanja i vještine i je li voljan učiti ili to čini iz osjećaja grižnju savjest te da referentu u HZZ-u, ako je prijavljena na HZZ, može poslati dnevnik traženja posla. Taj dnevnik traženja posla ništa jednostavnije. Napišete listu poslodavaca kojima ste se javili, pritisnete pošalji i obavili ste svoju obavezu.

Stvarna promjena na tržištu dogodit će nam se kada si počnemo postavljati pitanja o tome što nas čini sretnim. Baš danas na to podsjetio me je oglas jedne internacionalne kompanije. Dok sam istraživala podatke na službenoj web stranici pregledala sam i filmove na YouTube-e kanalu. Među njima našao se i film s osnivačem i vlasnikom koji se proslavio svojom jednostavnom reklamom: „My name is Lars Larsen and I’d like to make you an offer.“ Podsjetio me na mog posljednjeg poslodavca Radovana Smrža također osnivača i vlasnika kompanije. Ista jednostavnost, predanost i žar.

Radek je osoba koja me je nakon deset godina rada za poslodavca koji je svoj uspjeh mjerio brojem automobila kupljenih na leasing prihvaćao kao osobu, prepoznao je moje potencijale i nije se dvoumio pružiti mi priliku. Hvala mu.

Autorica: Marijana Mrvoš – blog

Share.

Leave A Reply

five × 2 =