Ona jedna stvar bez koje ne možemo… a uporno se trudimo

1

 

Autor: Miroslav Skender
Trener osobnog razvoja

Kad bih morao reći samo jednu riječ koja vas odvesti tamo gdje želite, ta riječ bi bila „kreiraj“. Stvaraj. Što znači stvarati? Fizički ili mentalno? Kako? Što točno kreirati?

Tisuću pitanja, jel da? Mi kreiramo 24 sata dnevno. Potpuno nesvjesno. Kreiramo svoje misli, naše tijelo stvara energiju prerađujući ono što smo unijeli da bi zatim (tako bi bar trebalo biti) tu energiju uložili u nešto konstruktivno. I onda…. ništa. Ne radimo ništa. Sjedimo ispred televizora i nesvjesno buljimo u ekran. Ta energija u nama umjesto da stvara postaje otrov. Pod utjecajem toga što smo vidjeli ono što izlazi iz nas je kreacija lošeg što unosimo u svoje odnose. U posao, partnerstvo, prijateljstvo, roditeljstvo i čudimo se kako ništa nije kako treba. Sjećate li se možda kad ste zadnji put pali u krevet od slatkog umora? Bili ste toliko umorni da ne znate za sebe, ali ste u sebi bili savršeno zadovoljni. Neki od vas će se sjetiti takvog trenutka. Neki od vas se neće moći ni sjetiti. Sjećate li se nakon čega se pojavio taj sretni umor? Nakon kreiranja. Tada ste kreirali. Čak i nije toliko nužno da se premorite, važna je ona druga „sitnica“. Da ste zadovoljni. Mnogi od vas će se sjetiti onoga suprotnog. Kako su pali od umora, ali nije bilo zadovoljstva, prevladavao je osjećaj da još nešto nedostaje. Što je to nedostajalo tada? Osjećaj kreiranja. Ovo nam je negdje u dubini nas poznato. Ali ne damo si približiti se svom kreiranju. Jedna je žena prije nekoliko dana komentirala jedan moj status i rekla „želim nešto učiniti i pomaknuti se, ali ne znam što“. I previše nas je u sličnoj situaciji. Ako ne u svim dijelovima života, onda bar u jednom. Samo zato što si ne dopuštamo osjetiti unutrašnji poriv na akciju.

 

Ma zašto si to ne dozvolimo?

Naš je um drugačije podešen. Od rođenja smo naučeni kako će roditelji biti bolji prema nama kada budemo „dobri“. Odnosno kad radimo ono što oni od nas očekuju. Ta volja da zadovoljimo tuđa očekivanja u nama je postala toliko jaka da više nismo u stanju osjetiti našu vlastitu želju za kreiranjem. I tada, kad „zapovijed“ ne stiže iz okoline, mi stojimo kao ukopani ne znajući što da radimo. Kao autić na daljinsko upravljanje od kojega se onaj koji upravlja previše udaljio.

Za razliku od tog autića mi imamo svoje vlastito unutrašnje vodstvo. I ono nam govori. Ono nam viče. Ono želi da mi iskusimo to zadovoljstvo. Taj osjećaj dok kreiramo i „okus“ koji ostaje nakon toga. Onu strast.

Prošlo ljeto sam otišao kod brata na selo. Nismo ni ušli u kuću, nećak nas je uhvatio za ruke i odveo do „svog“ vrta. S takvim je ushitom govorio što je gdje posađeno, objašnjavao kada što treba posijati i na koji način, iz njega je kao iz fontane iskakalo to zadovoljstvo kreacijom. On se budio potpuno sam u šest ujutro da bi išao u vrt, okopavao, zalijevao, njegovao svaku biljku. Jučer smo došli u goste kod supruginog rođaka. Stariji čovjek u mirovini. Prije nego smo ušli u kuću poveo nas je u vrt. Govorio je o tome s istim žarom kao onaj klinac od 7 godina. Ma nije vrtlarenje ono što im je zajedničko, nego kreiranje. Nerazumijevanje ovoga je još jedan kamen spoticanja. Jer kako obično radimo, pročitamo ovakvu priču i odmah idemo tražiti vrt jer je to super i bolje ćemo se osjećati. Što smo napravili? Samo smo dobili još jednu zapovijed izvana i slijedimo ju. Daljinski se konačno ponovno dovoljno približio autiću i rekao mu što da radi.

Probudimo se. Pronađimo onu našu kreaciju, ono nešto što nas ispunjava onim osjećajem sreće i zadovoljstva. Nemojmo čekati da to dođe jer time postajemo oni naši autići na baterije koji čekaju zapovijed. Učinimo akciju. Hoće li to biti zaista vrt ili cvijet u stanu, hoće li to biti ručak za svoju obitelj, hoće li to biti neki tekst ili poslovni projekt, crtež ili slika, nešto po kući, oko kuće, neka nova vještina koju želite naučiti, govor, razgovor, predavanje, volontiranje, otvaranje firme, novi proizvod… tako je nebitno sve dok se dobro osjećate, to je vaša kreacija. I to ne mora biti nešto što ste već radili, može biti nešto sasvim novo. I ne mora biti veliko. Mi ljudi patimo od velikih stvari. „Sad ću to napraviti i miran sam cijeli život“. To nije poanta. Poanta je kreirati. Koliko god novaca zaradili, u trenutku kad prestanete kreirati, vi tonete. Zato mnogi milijuneri ili milijarderi ulaze u nove poslovne poduhvate i rade nove stvari. OK, dobar dio njih je također motiviran strahom i pohlepom. Ali oni koji shvaćaju, oni imaju potrebu za kreiranjem. Imamo ju svi. Samo ju ne čujemo jer smo se udaljili od sebe.

 

Pa što raditi?

Krenite. Ovo je jedino važno. Isprobavajte. Padnite, dignite se. Ako ste predaleko od sebe i ne možete čuti vlastiti unutarnji glas, krenite s igrom. Igrajte „vruće-hladno“. Što biste u ovom trenutku mogli napraviti? Komentirati ovaj tekst? Zašto ne? Time možda kreirate prostor za još ovakvih tekstova ili će taj „like“ pomoći da tekst ode kod nekoga tko će kreirati. Tada ste sukreator. A onda se okrenite svom domu. Svom poslu. Možete li danas učiniti nešto da podignete nivo raspoloženja u uredu? Možete li započeti s nečim konkretnim? Možete li konačno krenuti rasčistiti garažu ili skladište? Time kreirate prostor i red. Što možete učiniti upravo sada?

Foto: Kalen Emsley, Unsplash

Share.

1 komentar

Leave A Reply