Odlomak iz knjige u nastajanju – Zgarišta / Heap of ruins

Pinterest LinkedIn Tumblr +
odlomak iz zgarista

Foto: Engin Akyurt, Pixabay

Mnogi od nas imaju neki projekt koji bi voljeli realizirati. Podrška znači. Lijepo je kad možemo malom gestom, koja je zapravo velika, doprinijeti ostvarenju nečijih ideja.

Mariann želi objaviti priče pacijenata na psihijatrijskom liječenju u KB Dubrava. Priče o problemima koji su se vremenom nakupljali i porasli do takvih visina da ih više nisu bili u stanju sami rješavati. Riječ je svojevrsnoj prozi koja u prvi plan stavlja probleme mentalnog zdravlja tako da baca svjetlo na okrutnosti drugih ljudi koji su “zdravi”, a koji bi zapravo trebali biti uključeni u proces kako bi osvijestili štetu koju nanose “bolesnim” ljudima. Kako bi realizirala projekt, pokrenula je Kickstarter kampanju za prikupljanje sredstava.

 

Mariann je s vama željela podijeliti odlomak iz knjige, donosimo ga u nastavku. Ako vam se svidi, imate priliku podržati projekt kako bi ugledao svjetlo dana.

Bolesni se od zdravih i ne razlikuju mnogo.

Čak bih rekla da su bolesni bolesni zbog prejakih zdravih koji imaju negativnu karakternu crtu. Da su bolesni oboljeli jer su bili preslabi da se njima suprotstave. Ustvari, oni su snažniji ako samo sebi priznaju da trebaju pomoć kako bi prebrodili mračne faze u životu.

Zdravi su zdravi, jer imaju EGO koji se ne može povrijediti, jer imaju zidove koje nitko ne može probiti. Puno toga se prelama preko leđa slabih, a oni to dugoročno ne mogu trpiti. Trpe nepravde, ružne riječi, zanemarivanje, nedostatak ljubavi, manipulacije, iskorištavanja… Teret se može još nadodati, no duševni svijet koji je osjetljiv i labilan, ne umije ga nositi na duge staze. Pod teretom pati i tijelo i um.
I mentalno i fizičko zdravlje.

Jutra su najteža.

Najteža za njih – one proklamirane bolesnima, a ustvari oni to nisu, već društvo, koje ih odbacuje. Najbolje shvaćamo ljude ako i sami dođemo u istu ili sličnu situaciju.
Takav osjećaj mi nije stran. Upravo zbog toga i pišem.

No, kad su ti jutra najteža, a ti se ne želiš dići, ili možda čak dobiješ neku naznaku da se pokreneš, digneš pokrivač i konačno spustiš te dvije noge na tlo pored kreveta, na pola puta se otkotrljaš nazad u krevet, povučeš pokrivač, stegneš ga jako i zavapiš: “Ma, samo hoću u krevet.”

Osjećam li da mi je krevet neka sigurnost? Ne znam. Znam samo da ako se maknem od njega, i mrvicu maknem, noge će mi zadrhtati. Možda ću brzinski izjuriti do kuhinje, prije nego se ukućani dignu jer ne želim nikoga vidjeti i čuti pa manijakalno hvatam bilo što što bih mogla pojesti, popijem gutljaj vode, brzo završim s tim jedenjem kako bih uzela tabletu, onu dozu koju mi je liječnik propisao i odmah juriš natrag do kreveta.

Možda toplina koju mi on nudi i znoj tijela, najviše ispod grudi i prema nogama, me zacementira tamo, da ne mislim il ipak previše mislim, do iznemoglosti. Kad se ukućani počinju dizati, kada čujem njihove korake, dodatno se zavučem pod pokrivač, jer znam: i ja bih trebala za njima, i očekivalo bi se to od mene, ali ne ide, ne želim, neću. Preslaba sam. Prepuštam se.

Kad ste zdravi, najmanje razmišljate o tome kako ustajete.

Ako imate obavezu, obaveza je motivator. Možda od nje ne dobijete zadovoljstvo, možda vas ona ne čini radosnim/om, ali vas ipak pokreće.

Imala sam poslove zbog kojih bi se dizala u 6, pola 7. Oni su me dizali.
Kad bih krenula prema kuhinji, već bih osjetila nelagodu, nemir i nevoljkost. Ali, u 8 sam na radnom mjestu, u radnom kolektivu, gdje svatko mari za sebe. Možda se čini da su jedni drugima dobro društvo, okupe se u određenim razdobljima, provedu minimalno 5 minuta skupa, a onda se rasprše, svatko na svoju radnu stanicu, za svoje računalo, u kojeg bleji 8 sati – neki znajući što im je činiti, radeći to rutinski, bez razmišljanja, gotovo robotski, a ja, često uvijek nova, ne znajući što će mi dan donijeti, s nedostatkom smjera, usmjeravanja, ponekad i zbog toga što sam lagano odmahivala kad bi mi ipak netko htio pomoći, a kasnije se ipak ispostavilo da mi je pomoć bila potrebna. Onda ostanem sama i vječito se čudim onima koji znaju što trebaju (napraviti) i kako to trebaju (napraviti).

Prevagu u danu čine jutra. Način na koji otpočinješ jutro, što uradiš s njim i na koji način ulaziš u odnos s njim.

Zgarista

Foto: Mariann Makrai

Share.

About Author

Suvremena žena

Donosimo teme i savjete za sretniji, zdraviji, uspješniji i ispunjeniji život, novosti iz svih ženama zanimljivih područja koja život čine ljepšim, kvalitetnijim i zabavnijim. Portal i E-magazin SUVREMENA ŽENA su namijenjeni ženama koje traže inspiraciju, motivaciju, ohrabrenje za stvaranje života o kojem su oduvijek sanjale. Kroz sadržaje ih želimo osnažiti, potaknuti ih da vjeruju u sebe, da jačaju samopouzdanje i svjesnost o sebi, da žive zdravo, da preuzmu odgovornost za svoj život i živote onih koji o njima ovise.

Comments are closed.