Prošli tjedan smo objavili odlomak iz knjige u nastajanju Zgarišta / Heap of ruins, a sada donosimo nastavak koji autorica želi podijeliti s vama.

Mariann želi objaviti priče pacijenata na psihijatrijskom liječenju u KB Dubrava. Priče o problemima koji su se vremenom nakupljali i porasli do takvih visina da ih više nisu bili u stanju sami rješavati. Riječ je svojevrsnoj prozi koja u prvi plan stavlja probleme mentalnog zdravlja tako da baca svjetlo na okrutnosti drugih ljudi koji su “zdravi”, a koji bi zapravo trebali biti uključeni u proces kako bi osvijestili štetu koju nanose “bolesnim” ljudima. Kako bi realizirala projekt, pokrenula je Kickstarter kampanju za prikupljanje sredstava.

 Ako vam se sviđaju odlomci, imate priliku podržati projekt kako bi ugledao svjetlo dana.

…

Kako sada pišem o jutru, kao da ispred sebe imam osobu. I zaista, ako živite s nekim, bio to životni partner ili obitelj, najteže je doći pred njih. Izbjegavate izustiti bilo što, ni “dobro jutro” ili “jutro”. Ako imate terapiju, što ja imam, onda je jedina obveza koja je ingravirana vama u mozak ta da uzmete terapiju u određeno vrijeme, jer ako ju preskočite, neće biti dobro. To je jedina prisilna radnja koju možete još izvršiti.

Skoknete iz kreveta, ako možete izvesti takvu brzinsku radnju, dođete do tog pretinca s lijekovima i ubacite ga. Jedina utjeha je ta da znate da ste je uzeli, da će se djelovanje nastaviti, neće biti prekida, i bit će vjerojatno dovoljno da prođe 3 tjedna i da osjetite nekakvo poboljšanje.

Jutra su podsjetnik za lijek.

Ako je sunčano jutro, svaka zraka sunce bit će smetnja.
Ako imate životinje, svaki njihov pogled i polagani nemir koji signalizira da ih trebate odvesti van na nuždu, je smetnja.
Ako živite s nekim, svako pitanje koje dolazi iz druge sobe ili je odmah u blizini vas, je smetnja.

Jednostavno ne želite pozdraviti jutro i ne želite mu dati tu moć da vas pokrene. Krevet je jedini namještaj, jedini objekt, jedina sila koja vas vuče. Dolje sa sobom u ponor.

Na spomen ponora, sjećam se jednog sata terapije, još u bolnici, daleko prije COVID-a, na kojem smo kao grupa, ali svatko za sebe, trebali se zamisliti u nekoj sredini, u nekom prostoru gdje bi se možda osjećali sigurno. Pitanje je bilo s kime smo tamo, gdje to i što radimo.

Ova vježba je znakovita po tome što ispituje prostore ugode. Razmišljajući o zadaći usmjeravamo svoju misao prema mjestu koji nam pruža nekakvu utjehu. Ako možemo dobro reagirati na to što se od nas traži i slijedimo naputke, onda ćemo lako pronaći onaj dio sebe koji se osjeća dobro negdje gdje trenutno ne možemo biti, gdje ako nas se stavi, budemo osjećali ono što nam trenutno (i dulje) manjka u životu. Osjećaj kojemu bi se željeli vratiti. Ta vježba ne bi mogla funkcionirati ako smo previše rastrojeni, ako smo totalno bezvoljni i ako nismo prijemčivi za vanjske podražaje i upute.

Na spomen jednog mjesta koji se od nas traži mislima se polako udaljavamo od ove sobe u kojoj se terapija odvija. Bivajući u tom prostoru možda i na trenutke ulovimo onaj kratkotrajan osjećaj zaštićenosti, ugode i sigurnosti.

Pretpostavila sam da će mnogi spomenuti more. Tako je i bilo. Voda inače ima tu moć da nas začara i dovede u svoj svijet glatkoće, smiraja, nepreglednog prostranstva, plavetnila i ugode.
Mada je šuma bila veliki protivnik moru. Nekoliko pacijenata navelo je šumu i krošnje stabala ispod kojih bi taj čas boravili. Jedna kolibica, kućica bi također bila u toj slici.

Kad je došao red na mene, nekako nisam bila spremna sa slikom sebe i ne bih sa sigurnošću mogla reći je li ta slika koju sam spomenula upravo ona u kojoj bih se nalazila da sam trebala doseći neko stanje koje bi mi značilo utjehu i zaštitu. No, pred svima sam rasprostrla jednu sliku koja je obuhvaćala mene na povišenom mjestu. Mislila sam na planinu gdje jesam i da pogledavam prema dolje, u dolinu ili nizinu gdje su ljudi, ali ja sam odmaknuta od njih, svojom voljom. Kao da želim neku pauzu, neki odmor od svih njih. Čujem njihovo dozivanje, no meni je gore sjajno. S tako povišene pozicije promatrati sve oko sebe – što bi mnogi dali da to mogu.

No, dečko pored mene se potom oglasio i opisao svoju poziciju. Nije bio na moru, u šumi ili planini, nego u ponoru, u rupi, u udubini bez svijetla. Do njega nitko ne može. Skučen u toj rupi sjedi i boravi.

Pitanje terapeuta je bilo ima li još koga u toj slici, s kime smo. Začuđujuće, svi su bili sami, daleko od svoje obitelji, od svojih bližnjih. Bili su sami, jer je im je tako najbolje odgovaralo, najbolje su se osjećali u svome društvu, nikome nisu smetali, nitko ih nije smetao, mogli su biti u potpunosti slobodni u okruženjima koja su odabrali.

Jel’ to onda znači da smo se totalno distancirali, čak i u ovom razdoblju strogog distanciranja, od sviju? To distanciranje nije direktan utjecaj vremena u kojemu jesmo, jer se ta vježba odvijala prije ikakve naznake da će do distanciranja uopće doći.

To samo ukazuje na to da je ljudima potrebno da vrijeme provedu sa sobom, da se mogu povući negdje gdje ih nitko neće vidjeti i dirati.

Link na kickstarter kampanju za izdavanje knjige o mentalnom zdravlju.

Još 10 dana do kraja.