Koliko treba hrabrosti za neki novi potez u životu, za novi korak, za promjenu? Za nešto što nikad dosad nismo pokušali, jer nas je, činilo se, uvijek nešto izvanjsko sputavalo i spriječavalo? Gotovo da bi se mogao sastaviti popis opravdanja i izlika.
Obično su to trenuci kad u nama kao da nešto vrije, kipi, kao da rastu očekivanja, kao da nastojimo proniknuti u nepoznato. Ne govore ljudi uzalud o mravima u trbuhu, zar ne?
Na ova me razmišljanja uvijek iznova navode razgovori s klijentima – naime, dok radim s njima, ja radim i na samoj sebi, preispitujem samu sebe, odmjeravam jesam li ja spremna na novo. Moram priznati da sam unazad godinu dana bila suočena s dosta izazova i moram se pohvaliti da sam ih uspjela postupno rješavati. Da, ponosna sam i sretna zbog toga, uz ostalo i zato što moja iskustva i sve ove lijepe životne priče mogu podijeliti s vama.
Recimo, Ana se nikad nije bavila slikanjem, pisanjem niti ikakvim umjetničkim radom. Živjela je mirnim obiteljskim životom. Obožavala je prirodu, šetnje, a posebno šetnje šumom. To je “moja meditacija”, govorila bi mi. Znate, čula sam ja da postoje meditacije, ali tko bi sjedio pola sata i tamo nešto meditirao i mudrovao, objašnjavala mi je kasnije. Ali, čitajući na internetu o meditacijama, pa i kroz naše razgovore, Ana je shvatila da meditacija nije sjedenje ili ležanje uz ugodnu glazbu, shvatila je da su i njene šetnje i razgovori sa samom sobom u šumi i na livadi također oblik meditacije. Poslije je šetala šumom i, kaže, grlila stabla jer se tako osjećala mirnijom, zdravijom. Shvatila je kolika je neopisiva moć u tim velikim zdravim stablima, shvatila je da ptice u šumi pjevaju baš kao glazba na onom CD u dnevnom boravku – no, uz veliku razliku: ona je grlila stabla, ptice su pjevale, a njoj su se rojile razne ideje i misli, za kakve u dnevnom boravku nije bilo mjesta.
Jednom me nazvala i rekla da bi htjela nešto napisati, ali ne zna kako. Nisam shvatila što mi želi reći. Nisam shvaćala da Ana želi pisati. Ali, što pisati? Pjesme, priče, crtice iz života, što?
Dugo se mučila: što, kako, na koji način, pjesme, crtice, dnevnik…
Vraćam se na početak: kada u nama vrije i kipi, kad se spremamo u nepoznato. Recimo, sto bi se Ani dogodilo da doista nešto stavi na papir? Što ako to kojim slučajem dođe do javnosti? Koje su posljedice…sve se to vrtjelo u Aninoj glavi i kočilo je da krene, da se upusti u nešto njoj ranije posve nepoznato i novo.
Jednog popodneva, kad je krenula u svoju “šumsku meditaciju”, možda nesvjesno, ponijela je komad papira i kutijicu drvenih boja. Tog dana, kaže, nije grlila stabla, već je sjela ispod jednog velikog zdravog stabla i slušala cvrkut ptica, prepoznavajući u tom cvrkutu – priče. Ponesena, izvadila je jednu od olovki iz one drvene kutijice i zapisala što je čula. Možda je to pjesma, možda nije, ne znam, govorila je kad mi je donijela taj list papira. Vi čete znati što s time, dodala je. A ja sam odlučila tekst – pjesme podijeliti sa vama.
“Hvala Vam anđeli za moju krasnu djecu
Koja me svakodnevno uveseljavaju
I donose radost.
Koja me svakodnevno potiču na igru…
Igru na koju sam zaboravila.
Ona se polako vraća u moj život i
čujem kako mi šapuće……
Dođi, dođi, dođi.
Čekam te, za mene vrijeme ne postoji.
Postojiš samo ti…. Sada…
Mirjana Biščević, predsjednica udruge Moć dodira i autorica bloga Ljubičasta Nina. Kontakt: violetnina71@gmail.com
