Ne sjećam se više kada sam probala svoju prvu sarmu u životu.
Sjećam se samo da sam uvijek micala kupus jer sam bila klinka i fuj, povrće. Danas u tom kupusu uživam kao da sutra ne postoji. Mislim da je to jedna od onih stvari koje srećom dođu s godinama, isto kao i ljubav prema kelju ili brokuli. Sarma je jelo koje neizbježno podsjeća na djetinjstvo te izaziva osjećaj sreće kad na hladan dan kreneš tu toplinu i ugodu trpati u sebe. A da ne govorim o osjećaju ushićenosti kada ju ugledaš na svom tanjuru izvan granica Hrvatske. U kojem god se dijelu svijeta nalazili, najveću nam utjehu bez sumnje donosi upravo hrana koja podsjeća na dom.
Imam jedno priznanje. Iako je zaista volim, još je niti jednom nisam napravila sama. Sudjelovala sam u njenoj izradi ravno dva puta. I oba puta su na svoj način bila upečatljiva.
Prvi put bio je prije tri-četiri godine u inozemstvu, u maloj državi u srcu Europe. Nas troje Hrvata trebalo je pripremiti večeru s hrvatskim specijalitetima za petnaestak gladnih stranaca. Koji je to autohtoni hrvatski specijalitet koji zaista možete u inozemstvu pripremiti pitanje je s kojim smo se prilično namučili. Odlučili smo ignorirati činjenicu da je njihovo podrijetlo u najmanju ruku dvojbeno i odabrali sarmu, knedle sa šljivama i štrukle. Uz najbolju volju, svježi kravlji sir nismo pronašli pa su nam štrukle neslavno propale, ali smo zato prilično uspješno odradili sarmu dok su knedle dobile ocjenu vrlo dobar (smrznute šljive su nam raskvasile malo tijesto, no nitko se nije bunio). Pripreme za sarmu trajale su čak nekoliko dana jer je pronaći kiseli kupus u listovima bio popriličan izazov. Srećom da u mjestima gdje postoji zajednica Balkanaca uvijek negdje ima i Balkan-shop koji osim neizbježne Vegete često nudi i mali komadić raja u obliku Domaćice ili Cedevite. Ili špeka. Tamo smo otkrili najveću teglu kiselih listova kupusa koju sam ikada vidjela! Trebalo nam je sto godina da to sve odmotamo i bome su nas zanoktice pekle, ali vrijedilo je. Najzanimljiviji dio cijelog iskustva bilo je naravno punjenje. Svemoguća tehnologija, zašto da tražimo po internetu recept kada se možemo čuti s ljudima koji znaju kako napraviti dobru sarmu! Skype poziv moje prijateljice trajao je dobrih sat i pol dok je ona raspravljala o receptu sa svojom mamom i bakom. Čak tri generacije su u tom trenutku sudjelovale u pripremi ovog jela zbog čega je finalni proizvod koji se kuhao u ni manje ni više nego tri različita lonca bio još finiji.
Moja druga sarma u životu dogodila se prošli tjedan na jednoj radionici kuhanja. Pedantno sam sasjeckala sastojke zajedno s dvije kolegice, umasirala luk, češnjak, rižu, začine i peršin (iznenađenje) u meso i motala sve u kupus pažljivo prateći upute. Nije bilo teško, no kao i kod većine stvari u životu, treba prakse. Radionica je nažalost trajala prekratko da većina grupe dočeka te sarme, ali ja sam odlučila ustrajati. Nije mi smetalo čekanje jer je lonac prepun naših sarmi krčkao ispuštajući takav divan miris da nije bilo govora da odustanem! Nakon dobrih dva sata, od kojih sam jedan provela sama s predavačicom razgovarajući o kuhanju, najdražim restoranima, egzotičnoj hrani i sve boljoj zagrebačkoj ponudi, napokon sam dobila svoju sarmu na degustaciju. Ako smo slučajno nešto i zaribale, ja to nisam primijetila dok sam sretno mljackala. Nema slađeg jela od onog koje sam napraviš, a mislio si da je preteško ili da samo mama zna tako dobru sarmu napraviti. Ništa nije nemoguće! Tko bi rekao da ću jedva čekati dan kada ću moći iskoristiti najveći lonac koji posjedujem da bih napravila jelo svog djetinjstva i pritom usrećila i ostale u svojoj okolini. Kako god jeli tu sarmu, bilo na „suho“ s pireom ili u juhici, osjećaj je isti. Sarma je dom.
