Nacija bez mentora

0

Jutros sam pročitala inspirativan tekst pod naslovom „The Force Awakens and With it, our Workplaces?“. Autor članka, Sydney Finkelstain, na www.oze.com,  piše o knjizi koja treba izaći iz tiska u veljači 2016. godine. Privukao me naslov jer volim Star Wars filmove i rad Georga Lucasa.

Zapisala sam riječi koje su tijekom čitanja u meni pobuđivale vizije, emocije, sjećanja.

One su: razmjena ideja, pomaganje jedni drugima, više odgovornosti i slobode, provođenje vremena sa zaposlenicima, slušanje, podučavanje, zajednički rad.

Radila sam s kolegama koji su vjerovali, u razmjenu ideja i u pomaganje jedni drugima. Njegovali smo razmjenu ideja i zajedništvo i prihvaćali smo odgovornost za posao koji smo radili.

Popunjavanje vremenskih lista pretvaralo nas je u male robote. Radno vrijeme trebalo je zbiti u segmente od petnaest do trideset minuta. Svaki segment trebalo je definirati s riječ ili dvije koje je trebalo uskladiti s ponuđenim temama izbornika. Inspirativno do bola. Poslije svake ispunjene vremenske liste prštali smo od novih ideja kako poboljšati radni proces, kako bolje komunicirati ili prenijeti korisnicima viziju zapisanu na korporativnoj web stranici.

Tako, ne slučajno, pronađoh promišljanja od prije par godina o tome kako smo zaboravili koje blagodati proizlaze iz procesa podučavanja, koji zna biti bolan i kvrgav ali ljekovit poput tonika s gorkim travama.

Ako ste se zaposlili tijekom devedesetih ili kasnije, vrlo je vjerojatno da na svom prvom radnom mjestu niste imali mentora. Pretpostavljalo se  da je znanje, stečeno formalnim obrazovanjem i iskustvo vaših mladih godina, dovoljno da se suočite s izazovnim i zahtjevnim zadacima. Po onoj, baci ga u vodu pa neka propliva.

Sjećam se jednog vatrenog krštenja. Drugi radni dan.  Treba pripremiti račun za izvoz.  U odjelu sam sama. Tješilo me je znanje o tome da se račun na engleskom kaže invoice.  Zvoni telefon. Gledam u lampice i rađa se ono pitanje „to be or not to be“.  Koga predstavit, sebe imenom, imenom i prezimenom ili ipak najprije ime firme, ime odjela, možda da probam s Juricom iz IT kojeg vidim kroz staklena vrata.  Po naborima i  sa slušalicama na ušima vjerojatno zna kako se profesionalno predstaviti kad vam u uredu zazvoni telefon ili kako vanjski poziv razlikovati od onog unutar kuće.

Učimo  u hodu. Postajemo specijalisti u hodu.  S godinama se nakupilo što dobrih što loših primjera. Nastao je mozaik, koji je na mjestima posložen kako treba, a na mjestima se vidi da ga je slagao nevješt majstor. Matrica znanja ponekad nije protočna i jasna.

Prestali smo njegovati kulturu mentorstva, prestali smo vjerovati da je prenošenje znanja alat koji stvara odgovorne pojedince. Mentorstvom razvijamo kulturu dvosmjerne komunikacije. Mentor prenosi svoje znanje, iskustvo i kroz mentoriranje i sam dalje raste.  Učenik donosi interes, želju i počinje se ukorjenjivati ali i pružati nove grane.   

Tu smo da zajedno učimo i stvaramo. Tu smo da zajedno napredujemo i da se nagradimo čašicom smijeha, kolačićem razumijevanja, zagrljajem učinjenog i da svoje VIZIJE živimo autentično.

Autorica: Marijana Mrvoš – blog

Share.

Leave A Reply

16 − fourteen =