Hrabro srce: Može li se sreća čuvati lavežom?

0

Na nekoj svečanosti, jedva da se više i sjećam povoda za to uobičajeno gužvanje i olake razgovore, ta je Ana stala pokraj mene dok je njen suprug držao oproštajni govor – Ivan, odlazi na novo radno mjesto, u inozemstvo.

Oprostit ćete na ovom “ta” Ana, ali ta se odbojna, negativna energija odmah osjetila i nije se mogla zaobići. Naime, ta je žena oko sebe širila neku nevjerojatnu, gotovo vidljivu negativnost, gotovo opipljivu odbojnost, u tolikoj mjeri da sam u jedva par minuta osjetila nelagodu dok je ustrajno stajala tik do mene. Kako bih se ja odmaknula, ona bi se primaknula. To me, naravno, još više smetalo i u jednom trenutku više nisam izdržala – pogledom sam joj dala do znanja da me smeta to njeno uporno primicanje, o toj odbojnosti da i ne govorim. No, zid njene negativne energije bio je pretvrd – ona uopće nije shvaćala što poručujem. Samo je nastavila gledati tim svojim mutnim očima u kojima je jedini sjaj dolazio od nekog neutvrđenog  unutarnjeg bijesa. Pogled tup. Lice ispisano ljutnjom. Ostala sam u šoku. I ubrzo otišla s te svečanosti na kojoj, baš zbog te Ane ništa svečano nisam osjetila.

Vraćajući se kući, ponovo sam, kao i često kad bih prolazila tom ulicom, vidjela jednog predivnog psa, ženka njemačkog ovčara. Tko zna kako je i zašto završila na ulici, kao lutalica, no svakodnevno je ulicama naše četvrti, od jutra do navečer, tumarala i tražila hranu. Dok bi ja šetala svoju malu miljenicu svoju pasicu, ova odbačena lutalica znala bi se poigrati s njom i tek potom otići dalje, u svoje potrage. No, potrage nisu bile uspješne, ljudi nisu bili izdašni i ta je njemačka ovčarka postajala sve mršavijom, sve je teže hodala, gladna i umorna, bez doma i sigurnosti, ali i  dalje dobra i vedra pogleda. Promatrajući svoju Reu, kojoj u životu ništa ne nedostaje jer ima doista sve, i hranu i dom i sigurnost, o ljubavi i pažnji da ne govorim, odjednom me obuzme golema tuga. Ali, nisam mogla uzeti kući tu ovčarku, nebrojeno je razloga. Jedino sam je mogla povremeno nahraniti.

Kad se dogodio trenutak koji će u čudnom obratu spojiti priču o toj nesretnoj ovčarki i onoj bijesnoj i objesnoj Ani. Bilo je mirno, tiho ljetno predvečerje. Ja i Rea smo krenule u našu uobičajenu šetnju, kao i uvijek, prema obližnjem parku. Tamo je Rea mogla trčati, igrati se u travi, njuškati uokolo i, poslije igre, dok bi ja sjela na klupu,ona bi se odmarala. Na klupi pokraj nas sjedile su tri mlađe žene, žustro raspravljajući, toliko glasno da sam morala čuti. A kako su govorile strani jezik, vjerojatno su mislile da ih nitko ne razumije. No, taj strani jezik bio je i moj jezik!

Razgovarale su o zajedničkoj prijateljici,te nije trebalo dugo da shvatim kako govore o onoj Ani s one svečanosti. Nakon teška i nesretna braka, Ana se rastala i sa sinom otišla u inozemstvo. Sin je upisao prvu godinu fakulteta, a Ana se vratila u domovinu. Što je Ana htjela od života? Što je Ana htjela od muškaraca oko sebe? U svima je tražila novog odabranika koji bi ispunjavao njene uvijete, tako su komentirale  te mlađe žene. Točnije, jedna je od njih o svemu tome pričala  s vidljivim oduševljenjem tu priču, dok su ostale dvije odustale od rasprave, sad su već samo sjedile i slušale, vidljivo začuđene.

Tako sam nehotice saznala da je ta Ana u nekom trenutku, kako se narodski kaže, bacila oko na jednog muškarca koji je tek stigao sa svojom dugogodišnjom djevojkom u njen grad. Nije trebalo dugo, tek nekoliko mjeseci i ta Ana je bila u drugom stanju, dugogodišnje djevojke više nije bilo. Tako je naglo, naprasno i namjerno,  Ana došla do statusa, novca i lagodna života. Sin na studijama dobio je novo prezime, a ta Ana je dobila što je tražila, kako se, s oduševljenjem na licu, izrazila ta njena prijateljica s klupe do mene. Druge dvije su i dalje šutjele.

Vraćajući se iz parka, Rea je veselo mahala repom znajući da je čeka večera. Ja sam razmišljala o priči iz parka. U susret nam je dolazila djevojka koju redovno susrećemo, jer i ona u predvečerje šeta svojeg psa. No, te večeri je na povodcu imala dva psa. Shvatih u trenu da je ta mlada djevojka posvojila, uzela s ulice, doslovce, onu lijepu njemačku ovčarku i spasila je od sigurne smrti.

Otada ih viđamo svaki dan, dva psa koja veselo, skaču…Ali, primijetih ubrzo, po dolasku u dvorište, njemačka ovčarka pretvara se u nešto što nikada ne bih očekivala. Donedavna nemoćna lutalica naprasno se i bez vidljiva razloga pretvara u bijesna psa, reži, laje na prolaznike, njuška puna sline, nestaju one vesele i pitome oči. Oči joj postaju mutne, jedini sjaj u njima dolazi od nekog neutvrđenog unutarnjeg bijesa.

Gledah tu nevjerojatnu preobrazbu i, naravno,   sjetih se priče iz parka, sjetih se i one svečanosti i nelagode koju je izazivala svojim stavom i pogledom, sjetih se te Ane. I dvije se priče gotovo prirodno spoje!

Nakon teška, nesretnog i mučnog života, Ana je našla čovjeka koji joj omogućuje sve što je u životu željela. Možda način na koji se “udomila” nije idealan, ali to je već druga priča – za ovu je važno da je ta Ana postigla zacrtani cilj. Nakon svih muka sada živi kako je oduvijek sanjala i čovjek bi očekivao da će je to rasteretiti, da će postati blaža, smirenija, bolja osoba…da neće, grubo govoreći, režati na ljude. Baš kao i ona njemačka ovčarka koja je našla spas i dom, pa kad uđe u dvorište misli da taj novi život treba braniti režanjem i lajanjem, kao da govori prolaznicima, vidite, ja sam se spasila, ja sam uspjela i nemojte mi prilaziti, moram taj dom i taj spas braniti, režanjem i lajanjem.

Strašna priča, zapravo. Priča o tome kako ima ljudi koji s uspjehom postaju loši, o ljudima koji veselje pretvaraju u režanje, o ljudima koji su svoje postignuće spremni braniti svim sredstvima. Umjesto da ih uspjeh oslobodi i opusti, učini boljima. Može li se sreća čuvati lavežom ili dijeleći je s drugim ljudima? Ja znam odgovor. Možda i one druge dvije djevojke s one klupe u parku.

Mirjana Biščević, predsjednica udruge Moć dodira i autorica bloga Ljubičasta Nina. Kontakt: violetnina71@gmail.com

Share.

Leave A Reply

nineteen − fifteen =