Moja (ne)obična priča 3

0

Kao što već rekoh, život me od ranog djetinjstva nije mazio.

Tamo negdje u sedamnaestoj, počela sam razmišljati kako ne želim biti meta seoskih mangupa niti se pretvoriti u ono što je nesvjesno postala moja majka. Međutim, kako to obično ide, život ti servira baš ono što si mislio da nikad nećeš dočekati.

To ljeto, u selo je došao Ivan, susjedin rođak iz mjesta udaljenog nekoliko desetaka kilometara. Ivan je bio plav, nježnog izgleda, s provokativnim očima i usklađenim pokretima. Čim sam ga vidjela na klupi, jasno mi je postalo o čemu pišu u romanima, o onim fatalnim susretima na prvi pogled, o strasti koja se probudi u sekundi. Izgledao je  nježno i mislila sam da je dobar čovjek. Čim su nam se pogledi susreli, jasno mi je bilo da moramo porazgovarati. Ivan je tada bio dvadesetpetogodišnjak, za mene već iskusan dečko, a mislila sam da je možda i prava prilika za nestati iz ovog mjesta u kojem me svi (pre)dobro poznaju. I zaista smo kliknuli, družili smo se danima, provodili vrijeme na livadama, zajedno promatrali ptice i tako je došlo do prvog poljupca, do prvog dodira, a onda i vođenja ljubavi. Cijeli svijet je bio moj. Imala sam osjećaj da lebdim barem deset centimetara iznad zemlje, obrazi su mi bili rumeni, oči pune sjaja i nade da sam upoznala svog spasitelja i ljubav svog života. Požalila sam se Ivanu vezano za situaciju u kojoj se nalazim, on je bio pun razumijevanja i savjetovao mi je da me ne treba opterećivati mišljenje drugih ljudi, da je život samo jedan i da ga, tako lijepa i mlada, zaslužujem živjeti punim plućima. Povjerovala sam mu svim srcem. Kako i ne bih, kad je on bio prva osoba koja mi se obratila kao ljudskom biću i pokazala nježnost i razumijevanje. Dani su tekli, ljeto je polako prolazilo, a Ivan se pripremao za svoj odlazak kući. Nisam mogla jesti, spavati niti misliti da će osvanuti dan kada ga neću vidjeti. Dogovorili smo se da ćemo se dopisivati, povremeno viđati i da ćemo skovati plan o odlasku u inozemstvo, gdje možemo početi novi život i zasnovati obitelj daleko od svih. Te misli punile su me nadom i srećom te je u tom miksu ushićenja, straha i tuge došla i večer da se vidimo zadnji put tog ljeta. Nije se pojavio na dogovorenom mjestu. Otišao je u lokalnu kavanu i pod utjecajem alkohola lokalnim momcima ispričao o našoj avanturi, planovima i odnosu. Iako s drugim dečkima nisam imala iskustva, oni su mu objasnili iz kakve kuće dolazim i da su česti gosti u mom krevetu.

Ivan mi se više nikad nije obratio, pisma nisu stizala, a ja sam potpuno izgubila povjerenje u ljude. Zatvorila sam se u svoj svijet, strahujući od budućnosti, a selo je nastavilo pričati…

Vera V.

Share.

Leave A Reply

11 + 19 =