Za Anu su mi rekli da ne govori puno, da zna pažljivo slušati  i da se ne smije. Nije zvučalo baš obećavajuće, za početak – jer, željela sam je upoznati,  htjela sam s njom razgovarati, jer su svi govorili da je odlična homeopatica.

Dok sam se uspinjala uskom strmom ulicom u Sarajevu, sve je zvonilo na alarm – iz svega što sam čula, žena kojoj upravo idem nije komunikativna. Srećom, uvijek sve primam s rezervom i vodim se onim svojim unutarnjim glasom koji nerijetko dovede do posve drukčijeg zaključka. Pozvonila sam na velikim uličnim vratima i na portafon se javio ženski glas iz kojeg se ništa nije moglo zaključiti. Ušla sam u malo dvorište, sjela u hladovinu ogromnog stabla i čekala, baš prema uputama tog ženskog glasa. Osjećala sam se spokojno, opušteno i mirno promatrala igru dviju mačaka. Koji trenutak kasnije, već sam se uspinjala uskim stepenicama na kat.

Dočekala me vrlo ljubazna žena kojoj nije bilo moguće odrediti godine, a njene divne oči gledale su u mene, ili kroz mene, ili možda ja kroz nju??? Bila sam zatečena, u trenu se vidjelo da ova žena nema ništa s predodžbom koju su o njoj stvarali drugi. Uostalom, djelovala je tako da sam se i ja sama odjednom počela osjećati posve drukčije nego tek tren prije, dok sam sjedila u dvorištu.

Nakon uvodnih pitanja i odgovora, shvatila sam da su me moji anđeli doveli do ove anđelice. To je jedini pridjev kojim mogu opisati homeopaticu Anu, divnu ženu, moju Anicu. Pristup klijentu, pristup problemu, pristup samoj homeopatiji, sve je to bilo nekako drukčije od standardnog. Način na koji Ana govori, mirnoća s kojom odgovara na pitanja, sve zrcali njenu stabilnost, pouzdanje, znanje i sigurnost u vlastite stavove. Očito, upravo se to mnogima nije sviđalo, ta njena sigurnost i dobrota – postoje, nažalost, ljudi koji toga nemaju, pa od zavisiti ogovaraju i ocrnjuju iza leđa.

Na odlasku, osjetila sam snažnu potrebu da zagrlim tu ženu. Prihvatila je zagrljaj.

Sljedeći susret je bio dogovoren za mjesec dana, a ja sam se danima ranije veselila, bas kao malo dijete slatkišu. Veselila sam se što ću opet vidjeti tu ženu koja će me zagrliti svojim rukama, tako da ću opet osjetiti kao da me grle velika mekana anđeoska krila. Veselila sam se pogledu te žene i onom osjećaju kao da se poznajemo već godinama. Veselila sam se njenom osmjehu i njenom smijehu, uvijek iskrenom iz dubine njena otvorena i dobra srca.

Koliko ste puta, kad bi vas netko zagrlio, osjetili kao da tu osobu poznajete cijeli život, iako ste se tek prvi put sreli?

Koliko ste puta osjetili kao da vas ne grle ruke već nježna mekana krila?

Tko god je to osjetio, sretnik je. Jer, taj je osjećaj nemoguće opisati.  Možda da i sami odete do Ane, moje Anice? Možda da se i sami uvjerite da ponekad ono što slušate o nekome uopće nije točno, jer ljudi ponekad ne vjeruju da netko može biti toliko dobar, otvoren – uostalom, sve što sam ja čula o Ani bila je samo gomila netočnih riječi i opisa. Kasnije, kad bih u nekom društvu  rekla koju riječ o Ani i njenoj dobroti, ljudi bi me čudno gledali – nisam shvaćala zašto, dok se nisam sjetila da su moji razgovori s anđelima u početku i meni bili čudni, pa je trebalo  vremena da meni samoj postane prirodno ono što se drugima činilo, i još čini, nenormalnim. Način na koji bih ja tada pričala o Ani, danas mi je jasno, ljudima nije bio razumljiv, nisu vjerovali. Morala sam odustati od pojašnjavanja i bilo mi je žao zbog toga, jer je Ana možda mogla pomoći još kojoj osobi poput mene, jer je moja Anica anđelica homeopatica možda mogla još koga usrećiti.

Danas, kad na sve to gledam iz daljine, vidim da anđeli uvijek dovedu do osoba koje su nam potrebne i vidim da sve treba uzimati otvorena srca – jer, da nisam slušala svoj unutarnji glas i da sam se povela za onim što su o Ani govorili, vjerojatno nikada ne bi pozvonila na njeno zvono.

Dragi moji, otvorite srce, vjerujte, dopustite unutarnjem glasu da vas odvede na pravi put. Prepustite se glasu svojeg anđela koji će vas odvesti tamo gdje je najbolje za vas, koliko god vam se to u početku činilo neuobičajeno ili nevjerojatno.

Sretna sam, jer sam dopustila mojem unutarnjem Ja da me dovede do moje Ane, Anice, moje anđelice. Zahvalna sam tom svojem unutarnjem glasu, jer gdje god se nalazim, kad sklopim oči vrlo lako vidim njen osmjeh i osjetim zagrljaj njenih krila.

Nemojte uvijek vjerovati tuđim pričama, vjerujte sebi i dopustite da u vas život uđe nešto posebno, nešto lijepo.

Autorica: Mirjana Biščević