Mene zapravo ne zanimaju tvoja očekivanja

0

Jedna…
Odnosno dvije…
Odnosno četiri priče.
Mrvicu duži tekst koji će jednom zauvijek u vama razbiti prokletstvo očekivanja.

 

Naručio sam jedan „home made“ proizvod od gospođe koju znam. Zamolila me je da joj javim kakvi su dojmovi i jesam li zadovoljan. Obećao sam da ću to učiniti.

Nakon nekoliko dana stiže mi poruka od nje. Jesam li ga isprobao i što mislim o proizvodu.

Bio sam s obitelji na odmoru, pročitao sam poruku no nisam imao namjeru odgovarati taj dan niti sljedećih nekoliko dok se ne vratim doma. To mi zaista nije bilo na listi prioriteta.

No, za koji dan vidio sam status te osobe koja pita svoje frendove na fejsu je li u redu da netko primi poruku, pročita ju, a ne odgovori?!

Naravno, dolje se u komentarima javila hrpa valjda savršeno odgovarajućih ljudi koji uvijek i svakome odgovore, koji valjda idu okolo i gledaju kako nekoga neće razočarati te su počeli neki baš grubo, a neki manje grubo pljuvati po „toj nepristojnoj individui“ koja ne odgovara na poruke iako ih je pročitala“.

 

Priča prva

Moja perspektiva. Znam cijeniti povratnu informaciju jer i meni puno znači kada ju dobijem od klijenata i ljudi s kojima surađujem. Što sam spreman učiniti da ju dobijem? Ne baš puno. Uglavnom ju niti ne tražim.

Puno mi je važniji moj osjećaj i moje iskustvo mog proizvoda. Povratna klijentova informacija je samo dodatak na to. Neobavezni dodatak na to.

Volim dati feedback, no dajem ga bez prisile, onda kada i ako meni to odgovara, čak i ako sam obećao. Za nešto što radi kako je obećano zapravo niti nemam potrebu davati povratnu informaciju, dovoljno je proizvoda i usluga koje me zaista oduševe pa ih s guštom preporučim i pokažem da cijenim.

Ni u kom slučaju neću prekinuti nešto što radim kako bih zadovoljio nekoga kome jako TREBA taj feedback.

Okrutno? Zapravo mi nije važno.

Meni su moji prioriteti potpuno jasni.

 

Priča druga

Scenario u kojem sam ja učinio ono što je od mene traženo da bih zadovoljio onoga tko to od mene traži.

U trenutku kad netko traži nešto od mene, a ja sam u nečemu drugom što mi je bitno, ta će disonanca učiniti da se osjećam loše. Što god učinio, osjetit ću „napad“ kortizola. Naša želja za pripadanjem je prejaka da to ne bismo osjetili. U ovom scenariju ja sam pročitao poruku i poželio odgovoriti kako do izljeva kortizola ne bi došlo. Uzeo bih telefon, rekao svojim curama dok šetamo pored mora „sačekajte malo, trebam nešto odgovoriti“, pogledao bih Jelenu i Kristu i osjetio se loše jer se odvajam od njih da zadovoljim potrebe i želje nekoga drugog. Time stavljam tu osobu ispred sebe, onoga što želim i svoje obitelji?! Evo opet kortizola. Sada se osjećam loše, no, slanjem poruke to ne prestaje. To sada ne mogu popraviti, bar ne u sekundi. S vremenom ćemo to svi zaboraviti, no sljedeći put će biti još vjerojatnije da ću učiniti istu stvar.

Jer svakom akcijom koju činimo zapravo osnažujemo taj neuronski obrazac, svaki put nam je sve lakše donijeti istu odluku.

Ako to učinim dovoljno puta, moja obitelj se više neće osjećati kao meni bitna, a ja ću imati pregršt razloga da odgovorim, nazovem, odem, odradim… kako bih zadovoljio nečija tuđa očekivanja.

Uh, kako sam nesebičan i divan i kako se moja divna obitelj raspada mrvicu po mrvicu. Ništa za to, bar oni oko mene, poznati i manje poznati, pa čak i nepoznati neće imati zamjerku na mene. Kako dobar osjećaj!!!

 

Priča treća

Sad sam osoba koja traži potvrdu da ono što radim ima smisla i da je dobro. Imam svoj proizvod koji testiram svaki dan. Taj proizvod koristi meni i odličan mi je. Dobar sam u tome i krenem to nuditi na prodaju.

Prvo pitanje – Je li moj proizvod dovoljno dobar?

Koristim ga godinama i jako sam zadovoljan. Znači – je.

No… što ako… što ako netko očekuje više? Što ako se nekome ne svidi?

To bi bila katastrofa! Ne želim da se to dogodi! Bolje da ne prodajem! Ali želim to prodavati!

OK, idem ovako, tražit ću od svakoga povratnu informaciju i tako biti siguran da je proizvod i njima dobar.

Uh, nisam dobio feedback! Što to znači? Sigurno im se ne sviđa! Što ako im ne valja? Što ako sam nešto zeznuo?

Idem ih nazvati!

Da, dobar je proizvod? Pa što niste javili, ja ovdje umirem od straha! Stvarno ne mislite ni na koga, sebični ste! Drugi ljudi imaju emocije također! Mislite na druge, evo kao ja!

Oh, još jedna prodaja! Samo molim javite dojmove!

Ne javljaju se…

Ponavlja se scenarij.

Ja sam svakom prodajom sve više u strahu, svaki feedback za koji se toliko borim mi zapravo ne znači ništa.

Ljudi su tako grozni, svijet je tako grozan…

 

Priča četvrta

Dugo koristim proizvod koji radim sam. I jako mi dobro služi. Čak ga rado darujem prijateljima i obitelji. Svi su uglavnom zadovoljni.

Što ako ja to počnem prodavati? Može li se od toga zaraditi? Uz malo matematike sam skužio da se i može nešto zaraditi. OK, idem u to.

Koja je najveća prednost mog proizvoda? Stabilna kvaliteta. Nikad mi se nije dogodilo da nešto nije bilo u redu. To radi.

Želim li feedback? Da, to bi bilo sjajno, no zapravo, nije mi previše bitno jer sam siguran u svoj proizvod.

Oh, kupac?

Izvolite, primijenite na ovaj način za najbolje rezultate. Cijenit ću ako nakon što ga isprobate pošaljete povratnu informaciju. Ako ste zadovoljni, to će mi pomoći da zadovoljim više ljudi, ako niste, to će mi pomoći da ga unaprijedim.

Oh, sljedeći kupac?

Izvolite, primijenite na ovaj način za najbolje rezultate. Cijenit ću ako nakon što ga isprobate pošaljete povratnu informaciju. Ako ste zadovoljni, to će mi pomoći da zadovoljim više ljudi, ako niste, to će mi pomoći da ga unaprijedim.

Nismo na ovom svijetu da bismo stavljali bilo koga drugog ispred sebe.

Nismo ovdje da bismo tuđe mišljenje stavljali ispred svoga.

Moćni smo iznad svake mjere i možemo odabrati kako ćemo kročiti kroz život. Zadovoljavanje tuđih kriterija i očekivanja je možda naj(auto)destruktivniji način kojega znam.

Od toga je još možda samo gore očekivanje što i kako drugi trebaju učiniti nama i za nas.

Iz srca, Miro

Autor: Miroslav Skender
Trener osobnog razvoja

 

Share.

Comments are closed.