Malo čokolade za drugog po redu!

0

Uvijek sam mislila da je probijanje leda teško. Skupljaš hrabrost. Svi te uvjeravaju da bi ti super išlo pa hajde, pokušat ćeš pa što bude. Odvažiš se i riskiraš. Ubrzo shvatiš da si se bez razloga brinuo, oduvijek si znao da je samo stvar trenutka. Zašto si uopće sumnjao? U mom je slučaju taj trenutak bio konačni klik na SEND iza čega je slijedilo kršenje ruku i nervozno hodanje po kući. „Joj, jesam li pogriješila, ne znam ja raditi ovo, što ja imam zapravo za reći?“. Ubrzo su mi se počeli javljati prvi koji su pročitali rezultat tog jednog trenutka odvažnosti, sretni jer sam riskirala. Uf, ok, sve je dobro prošlo, reakcije su dobre, prošla me prvotna nervoza i… Što sad?

„Samo treba nastaviti dalje!“. „Kako to mislite, nastaviti dalje?“. „Jednostavno. Ponovi!“.

Ajme, opet se vraćamo se na početak. „Pa ja ne znam raditi ovo.“ Tisuću ideja, no ni jedna se ne čini dovoljno dobrom da s njom nastavim dalje. Sumnje. Dileme. Definitivno strah. Mislila sam da je s tim gotovo, led sam probila, kakav je sad ovo kaos? Nastaviti dalje zvuči tako jednostavno, zašto to onda nije?

Inače sam jedna od onih koje vole čitati članke o tome kako pokrenuti pozitivne promjene u svom životu, kako se iskobeljati iz rutine, kako započeti s nečim novim. Kako se odvažiti. Kriva sam i za bezbroj: „Od sutra krećem vježbati, od sutra jedem zdravo, od sutra pokrećem blog, od sutra…“. Hajde, nadahne te u jednom trenutku nešto i zaista počneš. Osjećaš se dobro, radiš na sebi, krenulo te. No kako to često bude, ono što predstavlja znatno veći izazov jest kako nastaviti provoditi dobru odluku i nakon što ponos zbog probijenog leda izblijedi. To je taj nesretni drugi tekst. To je razvoj događaja dva tjedna nakon odluke poput: „Izbacit ću slatko, od sutra samo voće.“. Nakon što bi počistila zalihu keksa i čokolade doma (pa nećemo valjda to baciti), krenula bi harati po policama s voćem i ne bi mi bilo kraja. Vitamini izbijaju iz svake pore. Dugine boje na tanjuru. To je to.

No kao i kod svake promjene dogodi se trenutak u kojem se pokušamo polako vratiti starim navikama ili ako premotam film dva tjedna unaprijed u odnosu na moju odluku o slatkom: „Ma ovo nema puno šećera, vidiš, piše 80 % kakaa, …“ – uvjeravam tako samu sebe – „…, pa to je ionako za hitne slučajeve.“. Na kraju ispadne da je taj hitni slučaj kišni dan (što je svaki dan u posljednje vrijeme), gledanje bilo kojeg filma u kojem glumi Julia Roberts, svaka krimi-serija s tužnim životnim pričama, a o Dnevniku da i ne govorim. Kada ste poseban slučaj cvilidrete kao što sam ja, jedna voćka nažalost nije ni blizu tomu da bude primjeren odgovor na umišljeni „hitan slučaj“. Možete li zamisliti taj trenutak? Julia roni suze, suze ronim i ja, maramice posvuda i onda se ispred mene stvori… Jabuka. „Mooolim? Kakva jabuka? Zar ne vidite da sam pod stresom ovdje??“. I tako najčešće ode moja odluka o životu bez slatkog kroz prozor. A tako je bila dobra i ispravna! Na kraju dana, jabuka i dalje simbolizira zdravlje, dobru naviku i novi početak, a čokolada (p)ostaje sredstvo utjehe („Samo hrabro, Julia!“). No, nakon prvotne utjehe postaje i krivac za slabost volje i neuspješno održavanje dobre navike. I sve moram ispočetka.

Probijanje leda je teško, ustrajanje je još teže. Zato mi oprostite zbog nedostatka fokusa u ovom tekstu, idući će biti bolji. Obećajem! Drugi po redu uvijek ima najnezahvalniji položaj. Malo je falilo da bude prvi, a ne osjeća olakšanje trećeg kojemu je malo falilo da uopće ne bude na postolju. Tom drugom po redu treba ipak nešto jače od jabuke. Dajte mu čokolade 🙂

Share.

Leave A Reply

two × two =