Ne činiti nešto zato što postoji mogućnost da ne traje zauvijek je najveća zabluda i pogreška koju možemo (ne)učiniti.
Ništa ne traje vječno. Zaboravi da ćeš ikada učiniti nešto i moći zauvijek biti na miru s tim.
I tako treba biti.
Jedan od najgorih izgovora za nepočinjanje je upravo ovaj iz naslova. To niti nije izgovor. To je bijeg. Neki dan sam u jednoj prepisci na FB dobio upravo ovaj komentar/pitanje. „OK, dobro, ti nekome pomogneš. Ali što kad ta osoba opet padne?“
Past će. Svi ćemo pasti. Ja padam. I dižem se. Ne postoji mogućnost da ćemo jednom nešto učiniti i da će to stajati zauvijek na mjestu.
Ta je osoba poduzetnica i po njenim statusima vidim kako se svakodnevno diže i pada. Njeno je pitanje došlo iz otpora jer ne želi i ne može prihvatiti pomoć na svom putu.
Rezultat? Većina njenih postova je kukanje i nezadovoljstvo.
Većina postova ljudi koji uspješno rade na sebi je o uspjesima i pokušajima. Zašto? Jer to rade. Zato što to žive. Oni se ne boje tražiti pomoć i učiniti taj dodatni korak.
I ako nisu baš jako blesavi, neće nakon jedne radionice očekivati da sve bude savršeno do kraja života. Da teče med i mlijeko i da ni oko čega više nikada neće morati brinuti.
Većina je ipak dovoljno pametna da razumije da će svaka knjiga, radionica i seminar dodati jednu stepenicu na njihovom putu. I ne samo to. Ako zaista neko znanje studiozno proučimo, te onda primijenimo, zaista će nam jedna knjiga, seminar, program ili radionica promijeniti život. No, ne za dva dana. Nego kroz dane, mjesece i godine.
Nije u redu očekivati ogromne promjene na brzinu, jednostavno zato što ih mi ne možemo prihvatiti.
Dozvolimo i sebi da rastemo. Da se stvari događaju. Da idu. Dozvolimo i sebi da se naviknemo. Na sve se trebamo navikavati.
Na loše se navikavamo tako da ništa ne činimo da bismo situaciju promijenili na bolje.
Na dobro se navikavamo čineći ono što možemo upravo sada i trudeći se svaki put učiniti malo više. Taj „ekstra korak“ je onaj koji donosi najveći rast. No, do njega treba doći tako da prehodamo sve one korake do njega.
Zato će i dalje mnogi radije otići kod „proroka“ da im ovaj promijeni život u sekundi, nego na edukaciju koja im obećava promjenu ako se dobivene informacije pretvore u znanje. I to kroz nešto što nazivam lancem učenja, o čemu sam puno govorio u svojim videima.
Na kraju, tijekom učenja, tijekom implementacije obavezno će doći trenutak kad ćemo pasti. Kad nećemo biti najmoćnija verzija sebe.
Što ćemo onda? Odustati jer u edukaciji su rekli da ćemo za osam dana sa samo deset minuta postati sretni milijunaš? Ili ćemo to učiniti još jednom, ali malo bolje, pa još jednom ali malo bolje… sve dok nam ne postane normalno da smo dobri i uspješni u tome. Tek tada ćemo postati dobri i uspješni u tome.
Dakle, odgovor na pitanje iz naslova je:
Ako trebaš, zastani, odmori. A zatim se digni i nastavi dalje toliko moćno koliko možeš.
Iz srca, Miro.
