Hrabro srce: Praštanje – veličina koja je Ivanu otvorila bolji život

0

Ne tako davno, klijentica mi je povjerila što ju tako strašno brine. Kaže: “Supruga joj muči očeva smrt.” Mora da sam malo upitno pogledala, pa je dodala: “Zapravo, teško mu pada jer misli da je mogao još nešto učiniti i otac bi mu možda preživio srčani udar.”  Mučio ga je osjećaj krivice.

Da, još jedno od onih vječnih pitanja…Jesmo li učinili sve, jesmo li mogli više, što je možda trebalo…Najčešće, vrteći se oko tih pitanja, zapravo, mučimo sami sebe, opterećujemo se, opterećujući istodobno i ljude oko nas, stvarajući neku vrstu kočnica koje nas drže  u mjestu, ne otpuštaju, ne odvajaju od toga što se dogodilo.

Nije se moja klijentica toliko opterećivala smrću suprugova oca, svjesna neumitnosti prirode, koliko je željela da joj suprug bude bolje, da se oslobodi te kočnice, kako bi sretno živjeli i podizali voljenu djecu. Kako bi i ta djeca živjela sretnim dječjim život, s djedom u lijepim uspomenama.

Rekoh joj da suprugu predloži razgovor kod mene. Jasno, samo ako on to bude sam htio.

Ona ode, a meni se u glavi zavrti tema oprosta, praštanja. To će, bila sam sigurna, biti u središtu razgovora s Ivanom, tako se suprug zvao, ako dođe na razgovor. Znamo da praštanje nije ni lako, niti jednostavno. Ali, znamo i da praštanje oslobađa, rasterećuje. Život nakon oprosta postaje bolji, lakši, uspješniji. Nakon oslobađanja takva bremena, kao da doslovce možemo  uzletjeti, shvaćajući  da za ništa nismo krivi, da ne snosimo odgovornost, da možemo mirne savjesti i uzdignute glave možemo u novi život. Kažem novi, jer nakon praštanja pogled na život dobija potpuno novu dimenziju. Ostaje samo začuđenost – zašto smo se uopće mučili i živjeli u paklu samonametnute krivice?!

Nažalost, ljudi najćešće kažu da nikada neće oprostiti, nikada. To su teške riječi, donose još teži život. Nije li bolje i ljepše oprostiti, ma kako teško bilo, i oslobodite se tereta? Tada i druga strana dobije svoj dio kolača – ali, što će s njime, to vec uopće nije naša briga. Naše je samo da se oslobodimo  muke i bremena nepotrebne krivice i rasterećeni nastavimo  svojim putem.

Nedugo nakon odlaska moje klijentice, zazvonio je telefon. Javio se Ivan, osobno. Kaže, ako nakon 16 sati imate koji slobodni termin, rado bi došao. Ugodno iznenađena, ali i pomalo zbunjena…Zašto baš nakon 16 sati? No, znala sam da će razgovor potrajati, da će trebati dosta vremena, a možda je  i on to slutio, pa smo dogovorili susret u 19 sati, neka dođe kao posljednji, da se napriča.  Jer, znala sam i to da bi razgovor mogao biti težak, mučan, jedan od onih  kad klijent počne pričati o svemu samo ne o glavnoj temi i glavnom razlogu dolaska. Ali, čak i tada, iż svih tih priča može izvući kakav detalj, kakva crtica, pa onda polako složiti mozaik.

Nesreća nikad ne dolazi sama

Ivan je bio točan, ali i vidljivo uzbuđen. Ali, osjećala sam da je pun entuzijazma i želje da se napokon oslobodi bremena koji ga je mučio i pritiskao. A priču je započeo odmah, još s vrata, dok je skidao jaknu. Rekla mi je supruga, započeo je, brzim glasom,  pomalo  zadihan, da je kod vas sve lako, da se kod vas  može pričati, plakati, vrištati…koliko god hoću, rekla mi je, da ćete vi to sve primiti mirno, kao normalno. Kao da se sam hrabrio dok je skidao jaknu. Nisam ga prekidala. Jasno da je imao tremu, možda se i plašio, tko zna što mu se vrtjelo u glavi. Zato je govorio brzo, zadihano.

Ponudih mu da sjedne: “Samo se vi udobno se smjestite, jeste li za vodu, Cedevitu?”

“Ma, svejedno”, reče on. “Ma, možda samo običnu vodu”, doda. Pri tome je pomno gledao sve po sobi….iako, kad je ponovo došao nakon par dana, priznao mi je da se kod kuće uopće nije mogao sjetiti kako izgleda prostorija u kojoj je sjedio.

Počela sam oprezno, tek ispitujući teren. Ali, iz njega je krenula bujica riječi, kao da je samo čekala da krene, kao da se otvorila dugo zategnuta slavina. Riječi su tekle bez stajanja, minute su prolazile,  ja bi tek povremeno postavila kakvo kratko pitanje. U toj lavini riječi, prošla  su  puna dva sata. Bila sam u pravu, dakle  – iz iskustva sam predosjećala da Ivan treba biti posljednji tog dana, jer će ga treba slušati dugo i u cijelosti, te zatim zajedno s njime dogovoriti kako dalje, kojim tempom, u kojem pravcu. Sljedeći susret dogovorili smo za dva dana. Dva dana će imati vremena razmišljati, ali i oporaviti se od praznine koja je nastala kad je u ta dva sata sve izbacio iz sebe.

Inače, Ivan je bio odličan  kuhar, radio je u inozemstvu. Je li to stvarno želio ili su ga u  gastarbajtere odvele životne okolnosti,  teško je reći. No, i danas  mislim da su okolnosti rekle – trbuhom za kruhom. Prije odlaska je radio kao dobar kuhar u domovini, pomagao graditi kuću svom, sada pokojnom ocu. Oženio se, rodila se djeca, otac preminuo na njegovim rukama. Sve je, koliko sam vidjela, išlo lijepo i bilo dobro u životu tog mladića, ali smrt oca, u njegovim rukama, potpuno je okrenula Ivanov život. Nije se prestajao pitati je li mogao još nešto učiniti da spasi oca? Ali, što je mogao učiniti – uostalom, kasnije se pokazalo  da više nema nade, za oca naprosto nije bilo spasa. Otišao je, bar se on oslobodio svojeg bremena svojih bolova.

Ali, kako nesreća nikad ne dolazi sama, tako je Ivan otkrio da je otac za sobom ostavio velike dugove i k tomu još neotplaćeni kredit. Nisam pitala za iznos, jer se iz njegova pogleda i glasa dalo razabrati da je riječ  o iznosima koje će morati dugo, dugo otplaćivati. Na sve je načine pokušavao  zaraditi kakvu dodatnu kunu, ali kako je supruga bila na porodiljnom njegova  zarada nije bila dostatna za sve potrebe, a o početku vraćanja dugovanja nije se uopće moglo govoriti.

Na kraju, poslije duga razgovora sa suprugom, Ivan je donio dotad najtežu odluku u životu – odlazak na rad u inozemstvo. Morao je, nije bilo druge. Dva dana kasnije već je pakirao torbe, jedan je restoran tražio kuhara za duže razdoblje. Ivanu je  laknulo, ali se ubrzo pokazalo da su uvjeti rada daleko od povoljnih. Težak cjelodnevni posao, odvojenost od supruge i djece, od kojih jedno tek novorođenče… Sve se nakupilo. Počeli su prvi znaci  zdravstvenih problema. I k tomu još i ona noćna mora samonametnutog  osjećaja krivice zbog očeve smrti. Rezultat – dijabetes. Pregled kod liječnika, tablete, kasnije  i inzulin… Stvari su od lošeg išle prema još gorem.

Iscrpljen, nesretan uvjetima rada, umoran od bolesti, došao je kući na krštenje djeteta.

Dva dana kasnije skidao je jaknu i zadihano izbacivao iz sebe svoje muke.

U koštac s vlastitom mukom

Pri sljedećem susretu, kaže da se dva dana preispitivao i pokušao naći dogovor na pitanje što ga je dovelo u tako tešku situaciju. Je li odlazak u inozemstvo bio dobar izbor? Možda je ipak trebao ostati uz obitelji? Pitanja su se množila, odgovore, kaže, nije mogao naći.

Rekoh mu kako svi u životu imamo izbor, kako je vjerojatno bilo dovoljno razloga  da je tako bio odlučio i odabrao. Vjerojatno to nije bilo bez razloga. Kasnije će se tek pokazati da je odluka bila teška, ali ispravna.

Dogovorili  smo plan oporavka, i krenuli s prvim korakom. Trebalo ga je prvo smiriti i objasniti mu kako zdravstvena situacija nije bezizlazna, kako će se narušeno zdravlje vratiti i kako će on ponovo biti pun samopouzdanja. Osim toga, predložila sam mu da promjeni posao. Ostao je u šoku. Rekao je kako mu tamo nije najbolje, ali kamo sada da ide? Strani jezik nije baš dobro govorio, i uz nepovjerenje prema samom sebi nije baš bio oduševljen idejom da bi mijenjao posao. No, već nakon dva tretmana, počeo je razmišljati o promjeni posla, počela je i terapija oslobađanja od inzulina i ukupno stanje, zdravlja i duha, počelo se popravljati.

Jednog dana dogovorili smo da dođe i da se primi u koštac sa svojom mukom, da oprosti sebi što se sve ovo vrijeme kažnjavao oko smrti oca. Došao je vidno uznemiren, ali s jasnom željom da skine to breme s vrata. Nakon dva i po sata Ivan je postao – drugi, novi čovjek. Dogodilo se upravo ono što je htio. Na odlasku je rekao da se osjeća kao da će uzletjeti, pa dodao da sada može promijeniti posao. Sad osjećam i znam da mogu sve što poželim, doslovce tako je rekao.

Vratio se na svoj posao, gledao ima li gdje kakva nova prigoda. I nedugo potom, nazvao ga je čovjek  koji je tražio dobra kuhara nakon što mu sadašnjem, za nekoliko mjeseci, istekne ugovor. Ivan je bio ugodno iznenađen,  ali tadašnjem gazdi nije ništa govorio o svojim dogovorenim planovima. Taj je gazda, po njegovim riječima, bio čovjek koji ni prema samome sebi nije bio dobar, tako da je bilo jasno kako su živjeli, radili i osjećali se njegovi uposlenici.

S novom hrabrošću, u novom životu

Kada se odlučite mijenjati, mijenjajte sve i na svim razinama – to je onaj veliki korak na koji većina ljudi nije spremna. Većina ljudi bi rekla, znam iz priča mojih klijenata, da im sadašnje stanje nije baš najbolje, ali što će biti ako ga promijene, ako naprave korak naprijed, kako  će tada biti?  Možda neće biti bolje…pa je trpljenje često jače od hrabrosti.

Kako saznati hoće li biti bolje? Napraviti prvi korak. Ivan je to shvatio.

Samopouzdanje mu je raslo, bolest kao da je gumicom izbrisana, nema vise inzulina, nema dijabetesa. Ivan se oslobodio, Ivan može početi stvarati svoju novu, bolju budućnost.

Javljao bi se povremeno iz inozemstva, uvijek vedra glasa, nestao je onaj mračni ton s tisuću muka i problema. O svakoj novosti bi me obavijestio i zajedno bismo se radovali njegovom napretku. Razgovori o novom radnom mjesto,  išli su u pravom  smjeru, upravo onom koji je Ivan priželjkivao.

U to vrijeme, jednog me dana nazove Ivanova supruga i kaže kako se ne osjeća dobro, kako već nekoliko dana ima glavobolje, mutno vidi, malaksava. Inače, ona je cijelo to vrijeme Ivanovih muka bila zdrava, kod kuće brinula o djeci. Ali, sada kad je s Ivanom krenulo nabolje i kad je kod njega došlo do rasterećenja koje um je dalo snagu da krene u promjene, sada se ona – uplašila promjena. Briga oko djece, briga oko Ivanovog zdravlja, briga oko njegove ideje da mijenja posao, neotplaćeni dugovi… Slomila se. Neko je vrijeme trpjela, skrivala, ali na kraju se slomila.

I to je trebalo riješiti. I za njeno osnaženje i ozdravljenje trebao je prvi korak. I hrabrost.

Donijeli su odluku. Sva ušteđevina, novac od prodanog automobila, sve što se našlo otišlo je na otplatu duga. Ostalo je tek za manji auto, ali uz ogromno olakšanje za nju. Dugovi vraćeni, demoni straha koji  su ugrozili zdravlje – otjerani. Možda ne sasvim, jer  Ivan još treba učiniti sljedeći korak, nju to još plaši i muči.

No, Ivan ide dalje, hrabro. Za svoje i njeno dobro. Jednog jutra, dok je s onim zlovoljnim gazdom pio kavu prije posla, obavijestio ga je da daje otkaz i da se vraća kući. Gazda u potpunoj nevjerici, ošamućen.  Ivan je stup, glavni oslonac njegova restorana, bez Ivana… Zaredala su se pitanja, molbe, preklinjanja. Ali, Ivan je bio čvrst i samouvjeren. Samo je kratko rekao – moja supruga je bolesna, ja sam potreban svojoj obitelji, i ja odlazim za dva tjedna.

Ivan je danas sretniji nego ikada u životu. Radi na novom radnom mjestu, odlično je prihvaćen  i plaćen, pet dana tjedno besplatno uči jezik, a pronašao je i posao za suprugu. Naime, kad su ono vratili dugove, ostalo je tek toliko da su kupili avionske karte i supruga s djecom pridružila se Ivanu, dobila posao i  tako sada, zajedno i sretni, zdravi, sa svojom dragom dječicom ostvaruju svoje snove, daleko do starog života, daleko od starih muka, u novom domu, u novom životu.

Ovo je životna priča čovjeka koji je želio bolje za sebe i svoju obitelj. Nisu Ivanu razgovori s anđelima strani, pa kada negdje zaškripi i zapne uvijek nazove da porazgovaramo. Nakon terapije oprosta, praštanja sve se promijenilo kod ovog čovjeka. Ivan je postao druga, nova osoba. Ali, zato jer je to sam želio, jer je imao hrabrosti. Da, ponekad se znao pitati može li on sve to, ima li snage, hoće li uspjeti. Ali, naši su anđeli uvijek s nama, tako su i Ivana njegovi hrabrili i pomagali da ne potone, da se više nikada ne vrati na staro.

Svi imamo uspona i padova u životu, i to je sastavni dio života. Nekad smo na dnu, nekad na vrhu. Nekad ide, nekada ne ide. Ali, nekako mi se čini da je najbolje odmjereno i hrabro ići između vrha i dna. To čuva i zdravlje tijela i mir duše.

Mirjana Biščević, predsjednica udruge Moć dodira i autorica  bloga Ljubičasta Nina. Kontakt: violetnina71@gmail.com

Share.

Leave A Reply

15 − fourteen =