Posljednji let avionom vratio me u djetinjstvo, u vrijeme kad sam bosonoga skakala u lokve vode poslije kiše. Čudno, let avionom i lokve vode poslije kiše!
Odrasla sam u vrijeme kad je bilo prirodno šetati livadama i birati poljsko cvijeće. Tada je bilo prirodno igrati se na ulici ispred kuće, preskačući “lastiku” koju sam ukrala mami iz kutije. Zvali smo to “gumi – gumi” i nerijetko, dok bi se igrali i skakali, pala bi kiša, topla ljetna kiša… Nismo se mi žalili, nije nam kiša smetala – skrili bismo se pod kakvu veliku krošnju, čekali da prođe, gledali kako se nad toplom travom diže sloj izmaglice i kad bi pljusak prošao nastavili bismo s igrom. Da, bila su to dobra vremena za djecu. Livade, igre, večernje šetnje, druženja na otvorenom…nikakvi odlasci u kafiće, nikakvi mobitel razgovori za istim stolom, nikakve „šetnje“ shopping centrima.
Mislila sam na ta vremena, gledajući u mrak kroz prozor zrakoplova.
Bilo je to, čini mi se, prvi put da na tako dugom letu nisam spavala. Završio je večernji obrok, stjuardese su pospremile ostatke, pa i same sjele večerati. A ja uz čašu pića gledam kroz prozor. Mrak. Tek pokoja zvijezda u daljini. Izmjenjuje se potpuni mrak na zemlji s malim sitnim točkicama svjetlosti. Gledajući u taj svjetlucavi mrak, stalno su mi svjetlucala sjećanja na vrijeme djetinjstva i skakanja po tim lokvama vode poslije kiše. Čudno, ni sama nisam shvaćala povezanost…, avion u crnim visinama, ja u davnim sjećanjima?
Danas, odrasla, i dalje volim kišu, šetnju po kiši i lokve vode. Pa i uskočiti u lokvu. Ali, danas mi se kiša čini drukčijom, kao da ni voda nije ista…Naravno, ni ja više nisam ista. Na primjer, danas na spomen vode i kiše navru drukčije asocijacije. Danas je sve drukčije, svijet se promijenio, sve što se u djetinjstvu činilo prirodnim i lijepim danas je rijetko i teško: gdje je opuštenost dječje igre, gdje je uživanje u druženju, gdje je skakanje po lokvama?
Mogu li dobiti čašu vode, pozvala sam stjuardesu.
I nastavila zuriti u mrak crnog neba. I odjednom se sjetila jednog ljetovanja u Istri, u gradiću gdje su vodu dopremali cisternama. Mi djeca stajali smo uokolo dok su domaćice točile vodu u kantama i kanisterima. Govorilo se da vodu koristimo za kuhanje i tuširanje, za piće da vodu ipak kupimo. A ja, dijete, stajala bih i gledala. Podsvjesno osjećajući koliko je tim ljudima voda važna… Premda nisam isprva shvaćala zašto je spremaju u jedan spremnik, dok mi nisu objasnili da je drugi za skupljanje kišnice. Gustijerna, rekoše, za toalet i zalijevanje povrtnjaka. Bože, koliko brige i koliko mara oko obične vode! A danas…
Ljudi oko mene pretežno su spavali. Tek rijetki su gledali nekakav film ili su, možda, poput mene, bili u nekom svojem filmu. Filmu djetinjstva, vode i promijenjena svijeta.
Vaša voda, gospođo, reče stjuardesa i prene me iz novog kruga sjećanja. Eto, i ona, ne znajući o čemu razmišljam, o vodi!
Pogled kroz prozor i dalje nije nudio ništa osim crna mraka, a ja sam i dalje povezivala dane djetinjstva i skakanja po lokvama, kad smo razuzdano i bezbrižno skakali po vodi, s tim ljetovanjem u Istri, kad sam prvi put shvatila vrijednost i važnost vode, s ovim današnjim svijetom, pa i s vodom u zemlji u koju letim, a takvih je mnogo širom planete.
Možda sam se i glasno nasmijala, u trenutku se, naime, sjetih kako sam u tom istarskom gradiću, shvativši da život bez vode uopće nije jednostavan, uzela svoju malu kanticu za igranje i stavila je ispod oluka kad bi padala kiša, ne bih li i ja skupila bar malo kišnice. Dječja igra, govorili bi…a možda je podsvjesno bilo i nešto više. Možda podsvjesno početak razmišljanja o vrijednosti i važnosti vode, možda čak kao neki nesvjesni uvod u godine koje će tek doći i dovesti me do ove zemlje u koju slijećem ovim avionom s čašom vode u ruci.
Prenulo me svjetlo i komešanje putnika i stjuardesa. Slijećemo u zemlju bogatu vodom – na žalost, vodu za piće i kuhanje i u toj se zemlji kupuje. Vodovodne cijevi su dotrajale, rat je uništio spremnike, potresi zatrpavaju izvore, glečeri se tope i vodeni muljevi uništavaju sela, u gradu voda nije sigurna za piće…Domaći ljudi još nekako, navikli, ali stranci se ne mogu priviknuti, čak može biti i opasno po zdravlje. Koji krug… Bezbrižno skakutanje po vodenim lokvama, prve spoznaje o važnosti i vrijednosti vode, i ovo slijetanje u zemlju u kojoj je voda sve, zato jer je ima u izobilju i zato jer je – nema. Kao krug oko svijeta koji je nekad bio sređen i smiren do svijeta opasnosti i tegoba.
Drago mi je da putem nisam zaspala, da se dijete u meni probudilo i vratilo u djetinjstvo na visini od 10 500 metara… Kao dijete nikada nisam bila tako visoko…odakle, samo ako oslobodim svoje osjećaje, mogu vidjeti i lokve svojeg djetinjstva i one istarske gustijerne i ove ogromne rijeke koje u praskozorje putuju kroz ogromne stijene ogromnih planina.
S te visine bolje se vidi, pogled je drukčiji, osjećaji snažniji, a i dijete razigranije.
Mirjana Biščević, predsjednica udruge Moć dodira i autorica bloga Ljubičasta Nina. Kontakt: violetnina71@gmail.com
