Hrabro srce: Nadin strah i anđeli za volanom

0

Moj se rad ne sastoji samo od razgovora sa anđelima, zapravo, svodi se na to da ja „pričam“ s njima i prenosim njihove poruke. A nakon razgovora, kad moji klijenti odlaze kući, redovno im poželim sretan put, uz obavezno “neka vas na putu čuvaju anđeli”.  Ako je pak riječ o mojoj obitelji, ili o osobama do kojih mi je osobito stalo, njima uvijek „očistim put ” pomoću anđela.

Tako je bilo i te večeri kada se Nada spremala kući. Bilo je već dosta kasno, padao je mrak, a Nada je trebala voziti gotovo stotinjak kilometara do kuće. Zagrlila sam je na vratima, poželjela joj sretan put i dodala da se svakako javi kada stigne, s obzirom na vrijeme i udaljenost. Otišla je dobro raspoložena.

Sjela sam uz čašu vina i odmarala nakon napornog dana. Ali, nekako me hvatao neki nemir, nespokoj. Nije to bio običan smiraj dana. Nešto se kovitlalo u meni, kao da mi netko nešto govori, a ja ne razumijem. Dan se bliži kraju, vrijeme je za opuštanje, ali naprosto nije išlo – sve sam dovršila, opusti se, govorila sam samoj sebi,sad ćeš na počinak… ali nije išlo.

Odjednom čujem riječi. Jasne. Glasne. Brzo izgovorene.

Uvijek kad dođu takvi trenuci, uvijek znam da se sprema nešto loše. Ovaj put me čak uhvatila i panika. I u tom trenu shvatim da sam Jasni, istina, poželjela sretan put, ali joj ga nisam „počistila“. Najbrže što sam mogla, učinih to, naknadno. Nakon toga, čekanje. Dugo čekanje da se Nada javi. A tko god je u životu išta čekao, zna koliko je teško čekati i koliko su čekanja duga. Minute postaju sati, sati postaju dani.

Čekala sam da se Nada sama javi. Nisam je htjela ometati u vožnji.  Ali, tih stotinjak kilometara kao da se rastezalo u nekoliko stotina,činilo se kao da tih uobičajenih sat vremena prelazi u sate i sate…Noć se spustila , onu čašu vina sam zaboravila i samo sa strepnjom gledala u tamu kroz prozor.

Napokon, zazvoni  telefon. Nada, ali s užasom u glasu. Živa, što je najvažnije. Nisam se usudila postaviti ikakvo pitanje. I sama sam bila uplašena, a znala sam da joj treba neko vrijeme da se smiri i sama kaže što se to loše dogodilo na “nepročišćenom” putu kući.

Vozila sam, kao i uvijek, auto-putem, lijevim trakom, reče napokon Nada. Ne pretjerano brzo, oko sto na sat, usput razmišljajući o našem razgovoru. Desnom stranom vozio je ogromni kamion, znaš one ogromne šlepere. Vozio je ujednačeno i mirno, i ja sam ga prelazila ne dodajući gasa. U jednom djeliću sekunde spazim kako se ta grdosija počela zanositi ulijevo, sužavajući mi prostor, gotovo da će me gurnuti prema ogradi s lijeva. Kuda, što, što radi taj vozač, što ja da radima…čula  sam i dalje užas u njenu glasu dok je opisivala kako se osjećala. Znaš, u jednom trenu sam bila negdje točno u sredini dužine te grdosije, koja je i dalje lagano zanosila ulijevo….što  da radim, kamo da nestanem, je li taj vozač zaspao…Ponovo užas u glasu.

Draga moja, reče, bio je to košmar kakvog riječi ne mogu opisati. Strah bespomoćnosti. Užas!  Čak sam se, doda, u jednom trenu, pomirila s time da ću završiti stiješnjena na ogradi, samo se nadajući, kao u nekim bljeskovima, da će taj moj mali auto koliko toliko izdržati i da me grdosija neće spljoštiti.  I u tom trenutku, čudo  – grdosija se polako i mirno počela vraćati u svoj trak. Čudo, kažem ti.

Prolazeći pokraj njegove vozačke kabine, pogledah gore, reče Nada i opiše čovjeka koji se tog trena doista probudio. Znaš, i on je bio zbunjen, zastrašen  i u čudu, kao i ja.

Slušajući Nadu i ovu strašnu priču, ja sam pak shvatila da moja zadaća nije završila, da imam još dosta toga za odraditi i proživjeti, jer je očigledno moja zakašnjela molba i naknadno “čišćenje puta” probudilo tog vozača  u posljednjem trenu. Nemoj nikada zaboraviti, anđeli uvijek čekaju, rekoh samoj sebi.

Nakon ovog strašnog događaja i čuda od probuđenog vozača, nikada, doslovno nikada kasnije nije se dogodilo da uz anđeosku pomoć  nisam„očistila“ put osobama koje putuju k meni ili nakon razgovora odlaze kućama. Nadina strašna priča i moje zakašnjelo pozivanje anđela …naučila sam lekciju! Zauvijek. Zato se i vi, dragi moji, sjetite ponekad ove priče, zamolite anđele da vam omoguće da sretno stignete do vašeg odredišta. Ako ne znate kako, ili mislite da bih to ja učinila bolje od vas samih,tu sam, spremna pomoći.

Ako je ovo bila priča o tome kako anđeli mogu upravljati kamionom, tek će vam slijedeća biti zanimljiva…o jednom anđelu koji je pilotirao avionom do Srednje Azije!

Mirjana Biščević, predsjednica udruge Moć dodira i autorica bloga Ljubičasta Nina. Kontakt: violetnina71@gmail.com

Share.

Leave A Reply

fourteen − 9 =