Homage Bosancu

0

Stigao sam na otok. Dugo nisam bio tu. Kako sam izašao iz auta počela su navirati sjećanja. Mislio sam mu se javiti. Njegov broj nemam već neko vrijeme. Valjda ga je promijenio. Tko zna.

Uđem u trgovinu i sretnem zajedničkog poznanika, poznanika koji nas je zapravo i upoznao. Rekao mi je da Bosanca više nema. Umro je. Nije bio prestar. Bio je jedan od onih za koje misliš da će živjeti zauvijek.

Vratio sam se u prošlost. U vrijeme od prije nekih petnaest… ma i više godina. Bio sam klinac koji je tražio svoj put. Upoznali smo se na čudan način i počeli raditi zajedno. Bilo je zanimljivo učiti i družiti se sa tipom sa puno iskustva. Sa odličnom logikom koju primjenjuje na posao, ali sa totalno pogrešnom logikom za život. Za sebe. On i supruga došli su na otok za vrijeme rata. Djeca su tada otišla van. Ostavio kuću sa bazenom. U prirodi. Išlo mu je tamo. Krenulo mu je i na otoku. Jedan od onih koji će se uvijek snaći.

Radili smo zajedno možda godinu. I tu i tamo poslije. Kad je tako pao grah.

I zašto ovo sve pišem? Ne znam. Pogodilo me je to. Jer takvih ljudi više nema. Naučio sam od njega puno starih bosanskih riječi. Bio je enciklopedija za to. Upotrebljavao ih je stalno, onda mi je objašnjavao što koja znači. Još uvijek ih hrpu pamtim. Pamtiš valjda i ljude koji su te nečemu naučili.

Imao je još jednu osobinu koja ga je činila drugačijim. Neko prihvaćanje. Nikada ga nisam čuo da je ljut na nekoga. Da zamjera nekome nešto ili da nekoga mrzi. Čak ni to što je morao iz vlastite kuće nije mu čini se bio dovoljan razlog da se na nekog ljuti. Bilo mu je žao tek kad je čuo da je bazen uništen. Bilo mu je žao što ga nisu koristili oni koji su mu sada u kući. I bilo mu je žao ruža. Ponosno mi je pokazivao slike svojih ruža. Bile su prelijepe, velike, visoke. Shvaćao sam zašto ih je toliko volio, a one su mu uzvraćale ljepotom.

Nije ga puno ljudi u životu imalo vremena slušati. Ja sam bio jedan od onih koji su uzeli vrijeme za to. Volio sam te stare priče. Kao iz nekog drugog vremena. Priče iz kojih je on nekim čudom uvijek izlazio bar kao moralni pobjednik. A najveći uspjeh je naravno bio kada je priča završila osvajanjem nekog ženskog srca. Nisam nikad saznao jesu li te priče bile istinite u potpunosti ili u kojem svome dijelu. No uživao sam u njima. Bez obzira koliko sam ih puta čuo.

Nije on bio niti nešto posebno moralan iako je imao svoj moral. Niti posebno mudar iako je imao neke stare mudrosti. Bio je on. Takav kakav je. Kad pije pivu ili pije kratku kavu sa tri šećera.

Znam samo da ću svaki put kad odem na otok sjesti u kafić u kojem smo se znali nalaziti i sjetiti se neke zgode iz tog vremena. Njemu u spomen.

Razgovori s Mirom

Share.

Leave A Reply

seven + eleven =