Što se dublje uvlačim u svijet kuhanja, degustiranja i uživanja u hrani, to sam sve zahtjevnija u vezi s namirnicama koje kupujem.
Prije bih u košaricu u dućanu jednostavno ubacila prvih par paprika na koje bih naišla, unaprijed spakirane češnjake ili bih nabrzaka izvagala crveni luk bez da zaista obratim pozornost. Najčešće ne bih primijetila da je paprika, koju sam tako odsutno odabrala, već stara, češnjak već proklijao ili da je luk ispod svojih prvih slojeva već počeo trunuti. Primijetila bih sve navedeno tek u trenutku kada bi ta konkretna paprika trebala završiti u loncu ili kad bih krenula sjeckati luk koji bi na kraju gotovo cijeli završio u smeću. Ubrzo me uzalud potrošen novac počeo smetati te sam počela pažljivije birati, samo da bih otkrila da izbora često ni nema. Postalo mi je sve odbojnije kupovati voće i povrće u supermarketima jer bih, unatoč svom tom šarenilu koje bi me isprva privuklo, uzimanjem voćke u ruku otkrila da to ipak nije ono što tražim.
Rješenje ovog „problema“ zapravo je bilo iznimno očito i ne znam ni sama zašto mi je trebalo toliko dugo da se uputim na mjesto gdje zapravo sve počinje. Gdje čovjek može pronaći veliki izbor svježeg voća i povrća? Pa na placu! Tržnica kao mjesto ne samo kupnje i prodaje nego i susreta, razgovora i obilja i dalje odolijeva promjenama i svojom veselom atmosferom privlači ljude da prošeću njome, makar ništa ne kupili. Svaki put kada se zavučem među krcate klupe (hvala svemiru što je to još uvijek tako unatoč krizi i globalnom zatopljenju) i nađem se u kaosu povika, ponuda, smijeha i žamora, preplavi me osjećaj zadovoljstva i sreće. Na placu nikad nije mirno niti tiho što mi pruža neobičan oblik utjehe. Na tom zauvijek životnom mjestu najjasnije je vidljivo kako taj isti život ide dalje, unatoč svemu što nam se događa. Dobrodušne prodavačice udijelit će ti osmijeh bez obzira na tvoje ponekad namrgođeno lice i time ti uljepšati dan dok ti u vrećice spremaju netom kupljene doze vitamina. A kada počneš redovito kupovati kod iste osobe, taj se osmijeh najčešće pretvori u srdačno ćaskanje uz pokoji besplatni kulinarski savjet.
Cijeli život po tramvajima slušam bakice kako razgovaraju o svojoj babi za sir i jaja, paradajz ili blitvu. Pravi odabir „babe s placa“ neizostavni je dio gastronomskog putovanja svakog foodieja (čitaj: ždere) i svake osobe koja voli kuhati. Tako sam nedavno zaključila da je krajnje vrijeme da si i ja nađem neke svoje „babe“. Još sam te sreće da imam u blizini divnu tržnicu prepunu veseljaka pa me svaki put kad dođem zapljusne val srdačnih pozdrava i nutkanja. Do sad sam uspjela pronaći samo jednu „babu s placa“ kojoj sam zaista vjerna i koju svaki put tražim u mnoštvu tezgi i glasova. Već me s osmijehom prepozna kada me vidi i dok joj odzdravljam, gotovo me uvijek preplavi pomalo iracionalan osjećaj prihvaćenosti i topline. Zato su ljudi vjerni svojim „babama s placa“. Zbog tih kratkih i jednostavnih situacija i dobrodušnih razgovora koji poprave loše dane i dodatno uljepšaju već dobre. Pa zato, hajmo svi na plac po novu dozu pozitive! Toga nikad dosta.
