Ljeto. Plaža. Odmor. Sunce. Marmelada za brzo tamnjenje. Borova šuma. Cvrčci.

Sve nas to asocira na opuštanje, odmor, bezbrižnost. Sve dok nas dječji plač ili vrisak ili zazivanje „mama, tata“ ne vrati u realnost. Ali i ta realnost je prihvatljiva, barem meni koji imam troje djece (četvrto na putu, uskoro stiže) jer mene ili suprugu svako toliko netko doziva, traži, očekuje…

Ono što me posebno zainteresiralo je ponašanje djece u prisutnosti roditelja i bez prisutnosti roditelja. Ponašanja pratim i u vrtiću, no tamo interakcija roditelj – dijete kratko traje i na pojavu bilo kakvih trzavica u tom odnosu, roditelji navode da je to bilo iznimno, da je doma sve u redu, pod kontrolom.

Na plaži su uvjeti kao u eksperimentu – vi ste samo promatrač kojeg roditelji „ne primjećuju“ dok „odgajaju“ djecu i cijeli proces se odvija bez mog uplitanja.

Jer jedna stvar je biti s djecom nakon vrtića do spavanja, a druga je stvar provesti s djecom tjedan, dva illi tri u komadu u svakodnevnom druženju nakon kojih nam tek treba godišnji odmor da dođemo malo do sebe. Ili zahvaljujemo Bogu da smo se morali vratiti na posao jer ćemo se tek tamo odmoriti.

U tim situacijama se točno vidi kako su stvari u nekoj obitelji posložene. Tko više vremena provodi s djecom od roditelja, za koga su djeca više vezana, koga više slušaju, s kojim od roditelja se više svađaju… Točno se može vidjeti tko s djecom ima pravi roditeljski odnos, a tko odgoj samo odrađuje.

Situacija se ponešto komplicira ako s vama ljetuje punica, svekrva ili netko drugi od divne nam uže i šire rodbine. Tada se primjenjuje svima poznato načelo „Sto baba, kilavo dijete“ jer svatko od nas odraslih ima određenu viziju najprimjerenijeg odgoja za dijete. To prilično utječe i na dinamiku bračnog odnosa između supružnika, koji onda moraju balansirati između njihovog odnosa, odnosa s jednim od svojih roditelja, te na kraju i odnosa prema djeci.

S druge strane djeca, pogotovo starija, razumiju ove odnose i pokušavaju kao mali političari sebi osigurati najbolje uvjete, balansirajući od roditelja prema djedovima i bakama i natrag, imajući u vidu da njima bude dobro.

Djeca su vrlo često kao Gremlini, sitna bića iz horor filma početkom 80-tih. Ako ih odgajate, usmjeravate i nadzirete onda će biti kao oni dragi, umiljati Gremlini kojima su se svi divili. Ako pak više pažnje usmjeravate na druge stvari, koje vam uzimaju vrijeme namijenjeno djeci, ona bi se mogla pretvoriti u one Gremline koji su jeli „iza ponoći“, odnosno nisu se držali pravila, nisu imali granice, nisu bili poslušni. Takve se situacije događaju i na plaži. Jer je to situacija u kojoj kao da vam je netko otvorio vrata svojeg doma gdje vi samo gledate što se događa.

Drugi dio je situacija kada roditelji nisu prisutni jer rade, a djeca ljetuju s nekim od uže/šire rodbine. Nemojte se čuditi što će vam netko reći kako su djeca drugima poslušnija i zadaju im manje glavobolja nego vama roditeljima. To donekle trebate i očekivati. Jer ste vi kao roditelji zaduženi za odgoj svoje djece, koji uključuje postavljanje granica, odgovaranje po stoti puta na pitanje „zašto“, svakodnevno balansiranje između „dobrog i lošeg policajca“ jer odgoj kao takav to zahtijeva.

Kako djecu odgojimo takva će biti

Da li biste vi svog sina ili kćer oženili za nekoga za koga znate da nema nikakvih pravila ili principa u životu, tko nije naučen dijeliti dobro i loše, davati se drugome nesebično, ne misleći pri tome kako će nam taj drugi iskupiti ili nam to nadoknaditi?

Nikad nije kasno krenuti s odgojem jer to je dugoročna stvar. Naravno da je teže promijeniti odgojnu filozofiju što su djeca starija, no nije nemoguće. Vrlo je važno da sa supružnikom usuglasimo odgojne metode jer djeca vrlo dobro uočavaju „rupe u zakonu“ koje onda iskorištavaju.

Djeca su zapravo naši dugoročni projekti. Na vama je da svoje „male“ projekte dovedete do završne faze nakon koje ih „puštamo u samostalni pogon“ i uživamo plodove našeg odgoja.