Foodscapes (pejzaži od hrane) naše budućnosti

0

„Odmorite se od svojih ekrana i dođite mi pomoći premjestiti gnojivo“, rekla sam trojici svojih dječaka. Pristali su bez puno buke, svaki u skladu sa svojom dobi i osobnošću. Moj devetogodišnjak uzbuđeno trči van, traži lopaticu, moj dvanaestogodišnjak nudi prijedloge oko rješavanja ovog zadatka na najučinkovitiji način, a moj tinejdžer se pojavljuje sa slušalicama, namjeravajući pomoći u obavljanju posla, ali ne želeći prekinuti slušanje.

Moj suprug nije u gradu kada je isporučeno gnojivo, ali je napravio okvire i obradio zemlju prije nego je otišao i sve što trebamo napraviti je ispuniti te okvire. „Nema problema“, kažem ja, osjećajući se prizemljenom i jakom.

I prije sam uzgajala bilje u vrtovima – većinom ružmarin i lavandu u lijepim posudama – i kako sam zamišljala „premještanje gnojiva“ bi izgledalo onako kako vidimo u časopisima.  Znate, s plavim kolicima, crvenom posudom za zalijevanje,  ja nosim zelene rukavice boje limete, lijepi šešir, haljinu s cvjetnim uzorkom i veliki, zdrav osmijeh.

Tada se pojavio Jeremy  s prikolicom gnojiva. To je VELIKA hrpa gnojiva. Ima jak miris i puna je buba. On je razdijelio lopate mojim dečkima, koji su me pogledali i pitali planiram li im platiti za ovaj ekstra posao. „Dajem vam priliku da se povežete s hranom“, odgovorila sam i prionula na posao guranja kolica između prikolice i dvorišta. Bez rukavica, šešira ili cvjetne haljine.

Zdrav osmijeh se formirao na mom licu za vrijeme prvog punjenja.  Tijekom cijelog procesa gradnje, sadnje i njegovanja vrta, primjećujem kako ostaje tamo i širi radost u meni.

Kao „gradska cura“ uvijek sam voljela tržnice, svježu hranu i miris biljaka u tegli. Uzgoj hrane je bilo nešto što nisam mislila da ću pokušati.

„Pjevat ću za poljoprivrednike i oni će mi zauzvrat dati hranu“, rekla sam suprugu kada smo igrali njegovu omiljenu igru, „što-bi-učinila-da -svijet- propada“.

Tada smo se preselili u Franklin. Možda je bilo vrijeme, ili moji susjedi, ali odjednom sam osjetila želju da uzgajam hranu.  Raspitujući se okolo, povezala sam se Jeremyjem  Lekichom.

Tijekom našeg prvog telefonskog razgovora, bio je voljan podijeliti sa mnom motivaciju koja se nalazila iza njegovog rada te sam ga pozvala da gostuje u mom talk showu Waking Up in America.

Izašla sam iz auta noseći potpetice i malu crnu haljinicu, ispijajući svoju subotnju jutarnju kavu s mlijekom, kada je Jeremy stigao u svom radnom kamionu. „Trebam li se presvući?“ upitao je, gledajući mene. „Ne, izgledaš sjajno!“ rekla sam, potajno želeći da izgledam tako kul kao što je on izgledao u slamnatom šeširu i smeđoj majici.

ŽIVOT PRIJE I BUĐENJE

„Odrastao sam u američkom predgrađu, igrao puno video igrica, išao u javnu školu i samo sjedio u učionici da vrijeme prođe…“

Nije ništa bilo „pogrešno“ s Jeremyjem.  Bio je obično dijete s dobrim ocjenama. Ali, kada govori o video igricama, osjećam se pomalo uznemirenom. To je ono što će reći moji sinovi za nekoliko godina, mislila sam u sebi.

„Razmišljao sam ako provedem te sate radeći nešto, poput učenja stolarstva ili svirajući, bit ću sjajan stolar ili sjajan glazbenik…“

Izabrao je da ide na radni fakultet u šumovitim brdima zapadne Sjeverne Karoline, osjetio je da je predugo bio zatvoren u učionicama. Volio je prirodu i bio je sretan radeći u tom timu.

Ali tada, primijetio je koliko je zapravo nesretan – iako je slijedio ono što je mislio da će biti njegova karijera kao biokemijskog inženjera.

„Odlazak u razred…bio bih u laboratoriju okružen svim tim uređajima, i bio bih kao, ooh…ne znam mogu li ja to…Jer volio sam zaprljati ruke, osjećati sunce na svojoj koži i volio sam osjećati vjetar, volio sam slušati cvrkut i pjevanje ptica…“.

Promjena smjerova i odabir drugačije karijere je bilo turbulentno putovanje za Jeremyja, ali je tražio pomoć terapeuta i razgovarao tijekom tog perioda dok se nije iskristaliziralo sve oko donošenja najvažnije odluke u njegovom životu – da slijedi svoj vlastiti put.

„Shvatio sam da trebam zanemariti ono što je rekla okolina da bih ja trebao biti i da trebam biti ono što ja zapravo jesam.“

ŽIVOT SADA

Otkad je ono što jeste, on je „oživio“. Kad govori o biljkama, pticama, drveću i sviranju glazbe, zrači radošću.

Klijentima je pomagao da uzgoje obilje u vrtovima, da se povežu sa svojim izvorima hrane, s prirodom,  i u konačnici, sa svojom svrhom. Razgovaramo o ozdravljenju koje može donijeti ovaj proces povezivanja i on mi priča o terapijskom vrtu kojeg je pomogao postaviti u vojnoj bazi Fort Campbell.

„…Uzgoj hrane i biti okružen obiljem, biti na mjestu punom cvijeća i mirisa i života i leptira i pčela i ptica…pomaže nam izliječiti se od…depresije, anksioznosti ili od posttraumatskog stresa iz rata.“

Jeremy mi pomaže kupiti dobru zemlju i kvalitetne biljke (ili sjeme) i govori mi da imam povjerenja jer  je priroda predodređena da napreduje, a ne da zataji i razočara. Ima smisla. Život je takav. Kada vjerujemo, kada imamo povjerenja, život se razvija.

OBILJE

„Wow! Ne mogu vjerovati da smo ovo uzgojili u svom vrtu!“ govorio je moj 12-godišnjak nakon žetve naše prve tikvice. „Čak izgleda bolje od one koju kupujemo u dućanu,“  dodao je moj najmlađi. Najstariji mi se smiješio, razumio je jednostavnu i elementarnu radost koja dolazi od ponovnog povezivanja s hranom, prirodom i u konačnici s izvorom života.

Bila sam zahvalna Jeremyju, koji je pomogao mojoj obitelji da se probudi i osjeti miris tikvice.

Jeremy Lekich je dizajner krajolika i pejzaža od hrane i vlasnik tvrtke Nashville Foodscapes. On pretvara travnjake u prekrasne životne prostore koji udovoljavaju i očima i nepcu, pomaže ljudima da se povežu s izvorima hrane. Također, on ima bend – Turnip the Beat.

Autorica: Tajči Cameron

 

 

Share.

Leave A Reply

seventeen + 6 =