Dubravko Šlatka, glavni fizioterapeut KHL Medveščaka, judo i fitness trener, medicinski terapeut, osteopat, predsjednik je nedavno otvorenog judo kluba Okami u Samoboru. Uspješan i svestran muškarac, sretno oženjen, otac tri prekrasne djevojčice, uspješne mlade sportašice.
Od svoje devete godine pa sve do 2008., živjeli ste u Južnoafričkoj Republici. Kako biste opisali taj period?
Dubravko: Ludo i nezaboravno. Zanimljivo razdoblje mog života u kojem sam naučio puno stvari. Tamo sam odrastao i formirao se kao osoba. Afrika će uvijek biti dio mene jer tko jednom osjeti Afriku, ona teško da ikada ode iz vas. Vuče vas nešto toj zemlji. Južnoafrička Republika je ponajprije zemlja velikih razlika u svemu. Multikulturalno okruženje u kojem sam odrastao otvorilo je moje poglede prema svijetu na neki drugačiji način. Morao sam, kao malo dijete, biti vrlo snalažljiv, brzo učiti i prilagoditi se zaista različitim situacijama. Tamo brzo odrastete. Nije sve bilo sjajno, unatoč dobrim poslovnim mogućnostima. Zemlja je to koju prati visoka stopa kriminala pa se zbog toga uvijek puno pažnje daje sigurnosti. Opreza tamo nikada dosta. Živi se brzo, nekako odlučno te se baš snažno korača kroz život. U JAR-u sam završio svoje obrazovanje i započeo poslovni život. Uz Afriku me još uvijek vežu prijatelji i brojne uspomene jer moje je djetinjstvo tamo ispisalo svoje priče. Iako je Hrvatska moj izbor, dio Afrike još živi u meni.
Sport igra vrlo važnu ulogu u vašem životu. Kada ste se počeli baviti sportom?
Dubravko: Od ranog djetinjstva sam bio sportaš. Fizičkim predispozicijama, kao visoko i snažno dijete, okušao sam se u različitim sportovima. Tražio sam se kroz košarku, odbojku, nogomet, atleletiku, ragbi. Svašta sam probao, ali sam tek kao 15-godišnjak pronašao pravu strast prema borilačkim vještinama i počeo trenirati ju-jitsu, a kasnije judo. Od tada me to ne prestaje oduševljavati. Ostao sam u tome i nosim crni pojas, majstor sam juda te imam ljubičasti pojas u japanskoj ju-jitsi.
U Južnoafričkoj Republici ste završili turistički menadžment. Međutim, ljubav prema sportu je bila jača i okrenuli ste se onom što ste oduvijek željeli. U kojem trenutku ste postali svjesni smjera kojim trebate ići?
Dubravko: Nekako je taj trenutak pronašao mene kada sam se okrenuo samome sebi. Kako idete kroz život preispitujete svoje odluke i putove koje ste izabrali. U jednom trenutku, iako je sve bilo kako treba, nametnulo se pitanje, kada bih mogao baš birati što bi radio u životu da budem sretan i ispunjen, što bi to bilo. Vrlo brzo se sve samo otkrilo. Sport, ljudsko tijelo, fizionomija tijela, borilačke vještine. Kao da je odgovor dugo bio u meni i jedva čekao da ispliva. Sve se nakon toga samo posložilo. Samo sam slijedio svoj put.
Studirali ste i u Indiji, na IBAM Academy Kolkata. Zašto ste se odlučili za ovu ustanovu i kakva su Vaša iskustva?
Dubravko: Dobio sam preporuke za IBAM Academiju. Indija je zemlja s kojom studenti iz JAR-a surađuju, a sveučilište koje sam pohađao bilo je dobar temelj da tamo nastavim školovanje, tako da to nije bilo ništa neobično. Htio sam studirati na engleskom jeziku i da ponovno vidim kako se radi u nekom drugom, nama manje poznatom, okruženju. Indija je vrlo cijenjena na polju medicine u svijetu. Smatram da su sve to prednosti koje se kasnije daju vrlo dobro iskoristiti. Ono što IBAM pruža svojim studentima je hvalevrijedno, spremni su na suradnju, a znanje koje mi je pruženo je zaista moj novi preporod.
Ove godine ste postali član sportskog tima Medveščaka. Jeste li oduvijek željeli biti fizioterapeut nekog uspješnog tima ili je ovo bila neplanirana prilika koja se ne propušta?
Dubravko: Da. Ove sezone sam glavni fiziopterapeut hokejaškog kluba Medveščak i time se zaista ponosim. Prilika je to koja se ne propušta, bez daljnjega, međutim sportaši su ona niša s kojom sam i prije odlaska u Medveščak radio. Iza mene je uspješan dugogodišnji rad s brojnim sportašima i timovima, tenisačima, karatašima, judašima, nogometašima i dr. Nije taj posao pao s neba. Do svega se dolazi predanim radom, a reference koje sam imao i prije bile su ulaznica k Medvjedima. Rad sa sportašima je ono što najviše volim stoga mi posao u ovako renomiranom klubu predstavlja zadovoljstvo i shvaćam ga iznimno odgovorno. Ali, to je puno više od onoga što nazivamo samo poslom, ovo je suživot ekipe jer samo tako to može funkcionirati.
S Medveščakom puno putujete. Prije par dana ste se vratili iz Kazahstana, sada se spremate za Rusiju. Kako je biti fizioterapeut jednog ovako vrhunskog tima?
Dubravko: Istovremeno naporno i zanimljivo. Prilika je to da i sam pomičem neke svoje granice. Morate biti brzi, spretni i prije svega stručni i profesionalni. Moj je posao brinuti se za svakog igrača na više razina. Treba im pružiti kompletnu medicinsku skrb. I svaka je situacija drugačija, svaka je ozljeda drugačija, svaki je igrač drugačiji. Svi želimo da igrači budu na vrhunskoj razini, uvijek spremni i zdravi. Tu nema mjesta za one koji ne znaju i ne mogu. Ekipa je iznimno povezana tako da je medicinsko osoblje stalno na raspolaganju igračima i svaki trenutak je zaista neprocjenjiv. Ima puno posla, ali i dobre zabave. Atmosfera je odlična.
Što biste istaknuli kao prednosti, a što kao nedostatke ovog posla?
Dubravko: Prednost je iskustvo koje je nemjerljivo, ipak je Medveščak ekipa koja igra u drugoj najjačoj hokejaškoj ligi svijeta. To govori sve, a ja sam dio tog tima. Tu su se nanizala i nova prijateljstva. Ono što je pak nedostatak, unatoč činjenici da obiđete pola svijeta, je što često izbivanje na putovanjima znači odvojenost od obitelji.
Prošli mjesec ste s prijateljem otvorili judo klub u Samoboru. Uz vaše izuzetno bogato iskustvo i znanje, klub je još po nečemu poseban. Recite nam nešto o tome?
Dubravko: Tako je. Judo klub Okami je projekt u koji sam se upustio zajedno s prijateljima koji su tražili neki drugačiji pristup treninzima i judašima svih dobnih skupina i to je urodilo osnivanjem novog kluba u Samoboru. Obnašam dužnost predsjednika i pomoćnog trenera u klubu te, naravno, svoje znanje i iskustvo kao medicinski terapeut želim dati i u klubu kroz brigu za članove kluba. Glavni trener kluba je Andrija Lisjak, deseterostruki prvak Hrvatske i vjerujem da se radi o dobitnoj kombinaciji za nadolazeće generacije judaša u Samoboru. Osjećam se zaista pozitivno i motivirano, a podrška dolazi sa svih strana tako da to potvrđuje da smo na dobrom putu. Biti će to jedini klub koji unutar samog kluba ima tako zaoružen i posložen profesionalni pristup, od vrhunskog trenera do medicinske srbi za svakog pojedinog natjecatelja koja će biti na svjetskoj razini. Praćenje svakog člana na individualan način je naš must have. Surađujemo sa vrhunskim kineziolozima i doktorima. To nas stavlja ispred svih.
Imate tri kćerke. Iako još uvijek malene (6, 8 i 10 godina), sve tri su vrlo uspješne judašice. Jeste li u njima razvijali interes za judom ili im je ljubav prema ovom sportu u genima?
Dubravko: Moje princeze ratnice. Njima je judo prije svega igra i zabava i tako im postavljam stvari. Kao roditelju, sretan sam što su se djeca pronašla u aktivnosti koju i sam volim. Sport im je u genima jer smo svi u obitelji vezani za sport. Djeca oponašaju ono što vide pa ako je cijela obitelj nečemu predana, djeca to doživljavaju kao nešto svoje. Treniram ih i prenosim svoje viđenje kako djecu treba trenirati od kada su bile još u vrtiću.
Meni je bitno da budu zdrave, sretne i zadovoljne.
Osim što su judašice JK Okami, sve vrijedno treniraju i hrvanje u HK Metalac. 2016. im je prilično uspješna, dvije školarke su državne školske prvakinje u judu, a najstarija je postala prvakinja Hrvatske i u hrvanju. To nisu male stvari i s time se treba znati nositi. I one, i mi roditelji. Na sreću, moja djeca to smatraju samo plodom treninga i truda. Ne pridaju tome važnost kako to zaista je. Mi smo beskrajno ponosni i samo ih podupiremo da nastave dokle god im to predstavlja sreću.
Imate uspješnu karijeru, uspješan ste otac i suprug. Koja je Vaša formula, kako Vam to uspijeva?
Dubravko: Vjerujem da na svemu treba raditi. Odnosi se grade, vrijeme se daruje. Kada imate ljude koji koračaju u istom smjeru kao i vi, koji vas podupiru, sve je lakše. Slušamo se i poštujemo. Poštovanje je ono što smatram bitnim. Koncentriramo se na nas, na naše pozitivne stvari i uvijek planiramo nešto novo, nikad nam nije dosadno. Jako smo aktivni i cijenimo zajedničke trenutke.
Što je za Vas obilje?
Dubravko: Obitelj i 70 kvadrata tatamija hehehehe
Ja sam jednostavan. La familia es todo. Obitelj mi je sve. Kada si zdrav i svi koje voliš su zdravi, to je najveće obilje koje ti život može dati.
Fotografije: Osobna arhiva, Dubravko Šlatka
Razgovarala: Marijana Glavaš
