Dolac

0

Kao nadobudna posjetiteljica placa, jednu lokaciju u gradu u svojoj potrazi za svježim namirnicama nikako nisam mogla preskočiti. Pogađate? Središnju gradsku tržnicu, Dolac.

Kao glavna zvijezda među zagrebačkim tržnicama gotovo da predstavlja izletište, a ne samo jedan običan plac. A nakon uspješno obavljene kupnje na Dolcu logičan idući korak predstavlja sjesti s punim vrećicama na kavu u jedan od mnogobrojnih kafića u centru i na suncu uživati u dobro obavljenom poslu. Ako se zbog toga posjet placu pretvori u višesatni boravak u centru lijepog nam Zagreba, tim bolje.

Prije sam uvijek pomalo s podsmijehom gledala na ekipu sa špice koja je ispijala kavu nakon odrađenog Dolca. Priznajem, nisam razumjela. Kome se da dizati rano ujutro samo da bi bio prvi u redu za povrće? Barem sam tako zamišljala scene na tom, tada meni nepoznatom, mjestu. Zapravo sam smatrala da svi ti ljudi koji ne odustaju od ovog subotnjeg rituala u središtu grada samo žele biti viđeni na Cvjetnom i ništa više. Zato se dosta dugo i nisam pretjerano zamarala s cijelom pričom o Dolcu dok bih se ušuškavala među deke i jastuke, pripremajući se da prespavam još jednu subotu. No, kako su godine prolazile našla sam se u situaciji u kojoj su me subotnje obaveze počele prisiljavati da odustanem od slatkog tinejdžerskog spavanja do podneva pa sam tako odjednom imala višak slobodnog vremena. Iznenadilo me zadovoljstvo koje sam osjećala zato što nisam potrošila jutro na gniježđenje u krevetu i prirodno sam počela koristiti to ponovno stečeno vrijeme za obavljanje različitih obaveza i zadataka. Uz to sam s godinama u svom kućanstvu postala i ona koja odgovara na vječno pitanje „Što ima za ručak?“ pa se tako odlazak u dućan ili na plac pretvorio u jednu od tih subotnjih obaveza. Počela sam k tomu piti i jutarnju kavu s prijateljicama u gradu. I kada se sve to spoji sa subotnjom posjetom Dolcu, eto mene među špicerima! Naravno, to mi se dogodilo postupno i neprimjetno. Prišuljalo se s leđa. Počelo je kupovinom pečenog piceka za ručak na Harmici. Nastavilo se kupnjom cvijeća na Splavnici (ako slučajno ne znate, to je onaj kaos prepun bakica sa sadnicama na putu do Tkalče). Otkrivanje Dolca i bauljanje među zazelenjenim klupama, dobacivanje fora među tržničkim pukom, smijeh i cjenkanje. I crveni šestinski suncobrani. Ma gdje ćeš bolje? Boje koje pršte na tom mjestu jednostavno zovu na potragu za sastojcima za ručak.

Nakon pohoda na Dolac, križanja stavki s popisa i popunjavanja platnenih vrećica za špeceraj, ne postoji bolji način da se zaokruži cijelo iskustvo od ispijanja spomenute kave na suncu. Jer odlazak na plac nije samo ispunjavanje obaveza, to je zaista ritual kojemu se ljudi vesele cijeli tjedan. Napokon shvaćam cijeli koncept i sad sam se tim ljudima pridružila i ja. Kako su samo besmislene bile moje predrasude. Ima nas naravno svakakvih i na špici će uvijek biti ljudi koji su tamo samo zbog fotografa koji kruže centrom ne bi li uočili koju poznatu facu. Ali ima i nas koji smo upravo stigli s Dolca. Prepoznat ćete nas po vrećicama punima grincajga. Hvatamo zrake sunca, ispijamo toplu kavu i koristimo to ukradeno vrijeme za smišljanje novih jela s tek kupljenim namirnicama, kao i za opuštanje i druženje. Nakon napornog radnog tjedna, zaslužili smo!

Share.

Leave A Reply

sixteen + 9 =