U prošloj priči anđeli su se upleli u vožnju golemog kamiona i vjerojatno u posljednji tren spasili Nadu. A sad da vidimo kako je to kad susretnete anđela na avionu!?
Još jedan on onih stresnih ukrcaja na večernji let iz Istanbula za Srednju Aziju. Stresnih, jer moja Rea ne podnosi avione i, zahvaljujući mojoj brizi, svoje strahove redovito prenosi i na mene. No, kad je sve završilo, eto nas na našim sjedalima, Rea pod nogama u svojoj torbi, cocktail za smiraj i polijetanje…sve redovno i uobičajeno. Ali, istodobno, nekako čudno mirno, što inače nije slučaj, jer je pred polijetanje uvijek gužva, ljudi se bore s torbama, s pretincima, s rasporedom sjedenja i sa samima sobom. Čudno mirno, rekoh u sebi.
Kao i uvijek, i taj sam put svojim anđelima „pročistila put“, da sve bude spokojno i sigurno. Rea se malo meškoljila u svojoj torbi kad je avion na pisti dodavao brzinu pa se pojačavao zvuk motora, što uvijek radi dok se avion ne popne na svoju visinu i ona se tada smiri i zaspi. Gledajući u niz, na svjetla Istanbula, odjednom mi se učini da netko stoji pored mene. Ali, kako stoji kada se dižemo u oblake, pomislih. No, On je bio uporan tako dugo dok nisam obratila pažnju – shvatila sam da je jedan od anđela, ali nisam znala koji, ili čiji.
Tko si ti, upitala sam ga. Bio je ogroman i neopisivo lijep. Toliko ljepote, a ja još i ne znam ni tko je. Bila sam posve zbunjena. U tom trenu on mirno reče da je on – anđeo kapetana ovog aviona!? Znači, glavnog pilota, pomislih. Potpuni šok. Avion se uspinjao, glavni pilot je znači bio na svojem mjestu, a evo pored mene stoji njegov anđeo!?
Bilo je to prvi put da mi se javi anđeo pilota, odnosno općenito nekoga tko upravlja nekim prometnim sredstvom, vozilom… Zapanjena, samo sam promatrala tog visokog, prelijepog anđela, bez riječi, bez pitanja.
Prenuo me zvučni signal, avion je dostigao potrebnu visinu, počinje redovno posluživanje… Sve je to uvijek isto, ali istodobno i uvijek iznova zanimljivo. Ali, opčinjena anđelom koji je stajao tu, tik do mojeg sjedišta, uopće se i ne sjećam što su poslužili i kako sam naručila piće uz obrok, jer je iz mene izletjela bujica pitanja: “Kako si došao, zašto si došao, zar se nešto događa, ili će se dogoditi?” Znam da sam „pročistila put“ sa svojim anđelima i znam da me nisu upozorili na nešto neuobičajeno. No, jesu li nešto prešutjeli, jesam li doista do kraja “pročistila put”, hoće li se nešto dogoditi, hoćeš li nam ti pomoći…
Pitanja su se slijevala poput vodopad, a On je samo strpljivo slušao i čekao da se zaustavim. Pri tome, u svojoj potpunoj zbunjenosti, ja čak nisam ni vidjela ni shvatila da On stoji posve mirno i opušteno, čak nasmiješen…dakle, sve je u redu, ne treba brinuti. I kad je moj vodopad zastao, On jednostavno reče kako je pilot tako dobar čovjek da je jednostavno odlučio pratiti ga na ovom letu. Samo to, uskliknuh. Nema drugih razloga? Ne, samo to, reče. I doda, uz osmjeh, kako je pilot neopisivo dobar, kako odlično radi svoj posao i kako je, kao osoba, nešto posebno. Uostalom, vidjet ćeš. Vidjet ću? Kako ću vidjeti? O čemu pričaš?
Poslužena je večera, ali meni se sve nekako činilo čudnim, zasigurno zbog zbunjenosti ovim anđelom i njegovom pričom. Uzeh čašu bijela vina, naslonih se, uključih neki film…i tada se otvore vrata pilotske kabine! Blagi Bože! Izlazi čovjek, visok, crne kose, pravilnog lica, tamnih, gotovo crnih očiju punih sjaja, a iz njega isijava neka nevjerojatno dobra vibracija. Stajao je, pričao s osobljem, odlično raspoložen. Zamjetna je bila neka njegova unutarnja dobrota, smirenost, kao da gledaš neku dobru osobu koju znaš iz vlastita života, kao da si oduvijek s njime, kao da te omamljuje neki dobri duh. Hodajuća dobrota, rekoh u sebi.
Pilot se vratio u kabinu. Trebala mi je čaša hladne vode.
Nisam li ti rekao da ćeš ga vidjeti, da ćeš osjetiti koliko je dobar, upita anđeo. Ali, nisi mi vjerovala, zar ne? Ili mi se to samo učinilo? Nasmijah se, jer je bio u pravu.
A u mislima sam i dalje zamišljala i “gledala” tog pilota dobre duše u njegovoj kabini.
Znam da je mnogima doista teško povjerovati u ovako priče. Znam da sve to zvuči nevjerojatno. Znam i da većina ljudi ionako ne može čuti anđele, vidjeti ih i pričati s njima, pa stoga još manje vjeruju.
Ali, znam jednako tako da je to predivno iskustvo i da taj osjećaj uvijek želim podijeliti s vama. I, na kraju, znam da čovjek koji vjeruje u svakom čovjeku može naći dobrotu. Na zemlji i u zraku.
Mirjana Biščević, predsjednica udruge Moć dodira i autorica bloga Ljubičasta Nina. Kontakt: violetnina71@gmail.com
