Dijete i roditeljski sukobi

0

Budimo to što jesmo, iskreni prema sebi i drugima, no pripazimo na način kako iskazujemo svoje potrebe, želje i granice.

 

Kada se mama i tata ne slažu

Roditelji se često pitaju koliko je u redu raspravljati se pred djecom, iskazati međusobna neslaganja ili čak posvađati se pred očima (i ušima) svoje djece. Mnogi smatraju kako je potrebno pod svaku cijenu izbjegavati pokazati neslaganje pred djecom, trude se odnositi na način kako bi djeca vidjela maksimalan sklad i mir među njima.

Drugi pak, suprotno tomu, baš ništa što među sobom razgovaraju ne cenzuriraju kada su djeca prisutna u istoj prostoriji, tako da djeca budu izložena i neprimjerenim riječima i neprikladnim načinima odnošenja.

Istina je, međutim, da su ta dva krajnja pristupa oba pogrešna, gledamo li iz perspektive dječjih potreba, prava i interesa. Naime, danas znamo kako je za poticajan i cjelovit odgoj djece važan i način ophođenja, ali jednako su tako važni i odnosi koje svakodnevno gajimo – kako s djecom, tako i međusobno. Pri tome je potrebno zadržati autentičnost svake osobe, što znači da budemo vjerni sebi, onome što je nama važno, onome što nas čini jedinstvenim osobama na svijetu. Jer djecu odgajamo odnosom, a ne metodama.

Poštujući ono što jesmo, i ono što naš partner jest, djeci pokazujemo neprocjenjiv primjer u životu – prihvaćanje sebe i drugih. Drugim riječima, možemo zaključiti: budimo to što jesmo, iskreni prema sebi i drugima, no pripazimo na način kako iskazujemo svoje potrebe, želje i granice. Zalagati se za sebe – DA, no pritom povrijediti blisku osobu – NE. Lako? Nimalo. Rekla bih da se bliske veze najčešće raspadaju upravo stoga što unatoč dobroj volji i trudu oba partnera, ne uspijemo održati pravu ravnotežu između iskrenosti, ljubaznosti, uvažavanja i autentičnosti. Možda je najteži životni zadatak upravo u tome – naći pravu mjeru između ljubavi prema sebi i ljubavi prema drugima.

 

Vrijednosti – osnova bračnog i roditeljskog slaganja i neslaganja

Što je ono što mi je najvažnije, najsvetije, bez čega nikako ne mogu zamisliti pravi partnerski odnos? Koje vrijednosti su mi ključne; preko čega ne mogu prijeći? To su pitanja koja si bračni partneri trebaju postavljati, svatko sam sebi, ali i jedno drugome. Jer naše su vrijednosti, osobito one temeljne, osnova međusobnog slaganja i bliskosti, ali ujedno i izvor najvećih neslaganja i sukoba.

Primjerice, ako osoba na prvom mjestu vrednuje povjerenje, onda će svako ponašanje partnera koje za nju dovodi povjerenje u pitanje, biti izvor nesigurnosti i vjerojatno svađe. Ili, ako je nekome važna vrijednost iskrenost, onda sve što nalikuje na neiskrenost (npr. izbjegavanje razgovora, “muljanje”, nejavljanje na telefon i sl.) vrijeđa samu srž te osobe, a time ugrožava i njihov odnos.

Ili, ako je nekome spolnost i tjelesni dodir važna osnova odnosa, onda će izbjegavanje intimnosti ili periodi apstinencije od bračnih odnosa sigurno biti razlog povrijeđenosti i nesigurnosti.

Dakle, želim li s nekim njegovati odnos ljubavi i povjerenja, vrlo je važno upoznati što su moje temeljne vrijednosti, a što njene/njegove. I ne samo upoznati ih, već i ophoditi se na način koji poštuje i uvažava te vrijednosti voljene osobe. Znači li to da partneri trebaju imati jednaki vrijednosni sustav da bi odnos bio dobar? Pa zapravo i ne. To nije preduvijet.

Rijetko ćemo zateći par koji dijeli sustav vrijednosti u potpunosti. Mnogo je bitnije pokazati razumijevanje i poštovanje jedno drugome, umjesto pokušavati nametnuti partneru svoje vrijednosti, čime zapravo negiramo osobnost voljene osobe. To nitko tko voli ne želi svjesno činiti osobi koju ljubi.

 

Djeca vide i znaju što je kome od roditelja važno

A djeca? Djeca vide i znaju što je kome od roditelja važno. Čak i ako to ni mi sami ne znamo, čak ni ako o tome nismo nikada naglas progovorili. Oni to znaju intuitivno, emotivno, nesvjesno….jer njihova su bića još uvijek cjelovita, oni osluškuju cijelim svojim bićem i vjeruju svom dojmu. Djeca osjećaju kada su naše riječi usklađene s našim osjećajima ili djelima, a kada nisu. Zato ih ne možemo prevariti, možemo samo biti neiskreni prema njima i time povrijediti odnos povjerenja s djecom, koji je važan temelj roditeljskog autoriteta.

I ne brinite, djeca mogu lijepo živjeti s dvoje roditelja koji su različiti. Jer neće ih povrijediti naša različitost, već naše međusobno nepoštivanje. Neka vas ne opterećuje hoće li djeca katkad vidjeti vaše nesuglasice ili čak svađe. Ono što je važno jest da također vide i čuju od vas međusobno prihvaćanje, uvažavanje, a ako je potrebno i ispriku. Na greškama se uči.

Dijete roditelja koji priznaje svoju pogrešku, uči kako je u redu griješiti. Dijete roditelja koji inzistira da je uvijek u pravu, uči se neiskrenosti i netoleranciji, a najgora posljedica toga je zaključak koji dijete često može izvesti iz takvog odgoja: ne smijem pogriješiti. Rasti s tolikim teretom teško je i neprirodno – u stvarnosti svatko griješi i svatko smije pogriješiti. Djeca će to naučiti od nas, baš kao što od nas uče i sve ostalo – ako im damo dobar primjer.

 

Važnost komunikacije među roditeljima

Dakle, iskrenost je važna, rekli smo. No, nije svejedno na koji način smo iskreni. Kako komuniciramo? Često najiskrenije i najbolje namjere znaju uzeti oblik koji sugovornika povrijedi, ponizi, proziva ili čak vrijeđa. I tada nije važno što smo htjeli poručiti, već ono što je sugovornih doživio. Stoga su komunikacijske vještine važne za njegovanje dobrih odnosa.

Većina nas nije učila kako pravilno razgovarati, što su ja-poruke, što je aktivno slušanje, a što asertivnost. Naprotiv, gledajući naše roditelje, naučili smo komunicirati uz mnoge pogreške, i to nam je toliko usađeno da nam se čini posve u redu, posve normalno. Stoga se često ljudi začude kako nešto što je meni posve u redu, može drugoga povrijediti? Tada branimo svoje načine i svoje navike, čak i kada idu na štetu drugima.

No istina je da malo tko komunicira jasno, čisto, s uvažavanjem prema drugima. To se ne podrazumijeva. To se uči i vježba. Dobra je vijest da se te vještine mogu naučiti i uvježbati, te uz malo truda i puno strpljenja postati naša svakodnevnica. Budući smo svi naučili i hodati i govoriti i voziti auto i štošta drugo, tako možemo naučiti i bolje komunicirati. Sve što je za to potrebno je dobra volja, vježba i podrška partnera u usvajanju novih učinkovitijih vještina. Baš kao kada djecu učimo neku novu vještinu, npr. voziti bicikl ili plivati ili skuhati čaj. Strpljivo, pozitivno i uz mnogo podrške. Dopustite sebi priznati da niste savršeni u komunikaciji, i odlučite unaprijediti svoje načine. A najveća dobit od te odluke bit će ova: vaša će djeca rasti gledajući model bolji od onog kakvog ste gledali vi sami. I sutra će oni u svojim bliskim odnosima požnjeti plodove vašeg zalaganja.

 

Autorica: Ivana Sošić Antunović, psiholog

 

Foto: Ingram Image

Share.

Leave A Reply

eighteen − four =