Promjene: Ljubav prema kuhanju i novim mjestima

0

Iako sam predano studirala kako bih jednog dana postala prevoditeljica, u trenutku kada sam sjedila sama u uredu s pogledom na nebrojene staklene zgrade i prevodila dokumente o hidroelektranama ili plastičnim vrećicama, daleko od svojih najbližih, shvatila sam nešto i divno i grozno.

Dovraga, pa ovo ipak nije za mene. Plastične vrećice? Zašto znam da se njihova debljina mjeri u mikronima, a ne znam kad ću idući put jesti pravu domaću sarmu? „Sigurno imaš golemu plaću“, slušala sam sa svih strana. Nitko mi nije vjerovao da novac nije sve u životu. Odlični uvjeti rada ne znače mnogo kada nisi uvjeren da ono što radiš ima smisla u velikom planu tvoga života. Štoviše, ništa od toga zapravo nije bilo planirano. Nosila me struja (ne)sretnih okolnosti i otvarala mi prilike koje bi bilo nepojmljivo propustiti… Nakon dvije godine prevođenja jedva sam čekala da me oslobode iako sam, kao i svi koji rade vani, zapravo bila navučena na osjećaj financijske sigurnosti, na spontana putovanja u nove gradove, na bezbrojne avionske karte i razglednice koje sam sakupljala, nove okuse i mirise koje sam pronalazila lunjajući po Italiji u potrazi za smislom u šalici najobičnije kave. No, na kraju dana najsretnija bih bila kad bih se makar nakratko vratila u svoj udobni Zagreb, prepuna priča i suvenira. Ljubav koja bi me preplavila kad bih se vratila doma nahranila bi me dovoljno da preživim idućih pola godine usamljenosti.

Sredinom prošle godine napokon sam dočekala kraj svog ugovora, spakirala sam sve stvari u kutije (cijeli moj život stao je u 1,66m² kutija, što sam zapravo ja na kvadrat, iznimno simbolično) i otišla. Plan je bio iskoristiti do maksimuma zadnje financijske povlastice koje sam mogla dobiti. Odlučila sam, tražit ću posao bez prave namjere da ga nađem i otići ću živjeti u Italiju. Rečeno, učinjeno. Tri sam mjeseca hodala natkrivenim ulicama Bologne i učila živjeti ponovno. Strast prema hrani i kuhanju koja je uvijek polagano tinjala negdje u pozadini mog postojanja sada se razbuktala i bila sam spremna na novi izazov. Upisala sam tečaj izrade svježe tjestenine i to ni manje ni više nego na talijanskom. Naravno da sam svima bila zanimljiva dok sam mijesila tijesto, mahala valjkom i smijala se svojoj sreći. Odakle ja tu, strankinja, „kako odlično pričaš talijanski“, „bravo, hrabra si“, „ja to nikad ne bih mogla, ostaviti tako sve, otići sama“… Svi su bili zadivljeni, no ja u tome nisam vidjela neki veliki čin hrabrosti. To je bila istinska potreba. Samu sebe sam trebala uvjeriti da zaista mogu sve što poželim, unatoč strahu da nisam dovoljno dobra, da ne znam zaista taj jezik, da nemam nikog svog. Danas znam da nisam sama, čak ni kad sam sama.

Sada sam ponovno u Zagrebu i nalazim se na prekretnici. Proživjela sam (i preživjela) velike promjene, dokazala sam sebi da se mogu snaći gdje god me baciš, pronaći prijatelje u najčudnijim situacijama, uživati u malim stvarima i zavoljeti sebe pa mi sada preostaje samo odlučiti kamo dalje. Ususret idućem izazovu. Hoću li svoju ljubav prema kuhanju, istraživanju novih mjesta i učenju uspjeti nekako unovčiti, vrijeme će pokazati. Jedino što sada mogu učiniti jest marljivo raditi na tomu da ne izgubim sve što sam pronašla prateći put drugačiji od onog što sam mislila da mi pripada. A sve kako bi nastala svježa tjestenina.

neda.batinic@gmail.com

Share.

Leave A Reply